Vaznesenje Gospodnje – SPASOVDAN. Pošto je raspet na Krst i sahranjen u grobnici, nakon tri dana Gospod naš, Isus Hristos vaskrsnu iz mrtvih i javi se svojim učenicima, jedanaestorici svetih apostola. Sa njima je proveo 40 dana ođe na zemlji poučavajući ih kako da šire Njegovu vjeru i hrišćansko učenje. Kada prođe 40 dana, poveo ih je sve sa sobom na Maslinsku Goru i rekao im je: "Tako je pisano, tako je trebalo biti, da Hristos postrada i da ustane iz mrtvih treći dan i da se propoveda pokajanje u ime Njegovo i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima, a vi ste svjedoci svemu tome. Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete kršćavati Duhom Svetim, ne dugo poslije ovih dana. Ja ću poslati obećanje Oca Svojega na Vas, a Vi sjedite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u Silu sa visine. Ovim riječima On završi razgovor sa njima, blagosilja ih i poče da se uzdiže na nebo, a njih ostavi da sačekaju silazak Duha Svetoga. Apostoli su stajali i nijemo gledali za Njim, dok nije sasvim iščezao. Utom im se obratiše Anđeli Božiji sa riječima: " Što stojite i gledate? Kako ste viđeli da Gospod odlazi na nebo, tako će On opet doći da sudi živima i mrtvima i onda carstvu Njegovom neće biti kraja".

Vaznesenje Gospodnje spada u pokretne praznike i uvijek pada na četvrtak, četrdeset dana poslije Vaskrsa, a deset dana prije Duhova.

Sveti mučenik Vladimir Dukljanski. Kralj, Prvi Crnogorski Svetac, poštovan od Crnogoraca, Muslimana i Katolika. Sveti Vladimir je još prije kraja 12. vijeka za Dukljansku crkvu bio u najmanju ruku smatran blagoslovljen.

Makedonski kralj Samuilo napao je Duklju. Kralj Duklje Vladimir odlučuje da mu se preda pod uslovom da osvajač poštedi Duklju. Samuilo je Vladimira zatvorio u podrum svog dvora u Prespi. Međutim, Vladimir je boravio u tamnici, provodeći u postu i molitvi dan i noć. I pojavi mu se anđeo božiji, koji ga hrabraše i koji mu javi šta će biti: kako će ga Bog izbaviti iz tamnice, kako će mučeništvom postići carstvo nebesko, kako će primiti vijenac koji ne vene i dobiti nagradu života vječnoga. Ohrabren tom pojavom anđela, Vladimir se sve više i više odavaše postu i molitvi. I jednoga dana kćer cara Samuila, po imenu Kosara, podstaknuta i nadahnuta duhom svetim, priđe ka ocu i zamoli ga: da sa svojim sluškinjama siđe u tamnicu da izmije glavu i opre noge sužnjima i zarobljenicima. Otac joj dozvoli. I tako siđe u tamnicu i izvrši dobro djelo. Utom spazi Vladimira; vidjeći da je lijep na izgled, skroman, krotak i čestit, da je pun mudrosti i razuma božanskog, pusti se s njim u duži razgovor, i učini joj se njegov govor slađi od meda i saća. I tako, ne po kakvoj tjelesnoj požudi, nego što joj je bilo žao njegove mladosti i ljepote, i što ču da je kralj i od kraljevskog roda, zaljubi se u njega; i ode, pošto se s njim oprostila. Želeći da ga oslobodi okova, priđe k caru, padne k njegovim nogama, i ovako mu stane govoriti: „Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati po običaju. Ali, ako je tvom veličanstvu po volji, ili mi daj za muža kralja Vladimira, kojega držiš u tamnici, ili znaj da ću prije umrijeti nego poći za drugoga”. Čuvši to, car se obraduje tome, jer je veoma volio svoju kćer i znao je da je Vladimir od kraljevske loze. Naredi da se učini po molbi njegove kćeri. Odmah posla po Vladimira, naredivši da se okupa i obuče u kraljevsku odjeću, i izvede pred njega. Primi ga milostivo i poljubi pred velikašima carstva svoga, i tada mu da za ženu kćer svoju. I pošto je carski proslavljena svadba njegove kćeri, car postavi Vladimira za kralja; povrati mu zemlju I kraljevinu otaca i svu Dračku zemlju. Potom car posla poruku Dragomiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i sakupi narod, i da nastani zemlju.

Poslije vojnog poraza od Vizantije 1014. godine, umro je makedonski car Samuilo. Njegovom smrću dolazi do obrta, odnosno naglog propadanja makedonskog carstva. Na makedonski prijesto dolazi Vladislav u čiju nemilost pada kralj Vladimir, koji biva ubijen na prevaru.

U Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor staro crnogorske istorije, pisan krajem 12. vijeka, za kralja Vladimira više puta piše da je beatus (blažen - prepodobni, to je prvi stepen svetosti) i tri puta sanctus (u prevodu Sveti). Ljetopis navodi da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenjeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala". Citat:

„... Glava mu je odsječena 4.juna (22. Maja po starom kalendaru). Episkopi uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnoštvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...”

Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u manastir Prečiste Krajinske, na padinama Crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera. Prenos moštiju, prvo je bio u Drač, a zatim u Elbasan.

Pop Dukljanin dalje opisuje, Citat:

„ ...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža...” Mošti Vladimirove bijahu čudotvorne i proglašen bi Vladimir za Svetitelja.

Sveti car Konstantin (Flavius Valerius Aurelius Constantunus ) puno ime na lat. Naziva se i ravnoapostolni jer je 313 godine dao slobodu hrišćanima. Roditelji cara Konstantina bili su car Konstancije Flor i carica Jelena. Flor je imao još đece od druge žene, a sa Jelenom imao je samo Konstantina. Kada je  Konstantin postao car imao je tri velike bitke: jednu protiv Maksencija u Rimu, drugu protiv Skita na Dunavu i treću protiv Vizantinaca. Pred borbu sa Maksencijem, kada Konstantin bijaše u velikoj brizi i sumnji u svoj uspjeh, javi mu se po danu presjajan krst na nebu, sav okićen zvijezdama, i na krstu stajaše napisano: ovim pobjeđuj. Car zadivljen naredi da se iskuje veliki krst, sličan onome koji viđe, i da se nosi pred vojskom. Silom krsta, on zadobi slavnu pobjedu nad brojno nadmoćnim neprijateljem kod mosta Milvija. Maksencije se udavi u rijeci Tibru. Odmah potom car Konstantin izda znameniti Edikt u Milanu 313. godine, da prestanu gonjenja hrišćana. Pobijedivši Vizantince, on sagradi divan prijestoni grad na Bosforu, koji se od tada prozva Konstantinopolj. No pred tim Konstantin pade u tešku bolest prokaznu. Tada mu se javiše apostoli Petar i Pavle i rekoše mu da potraži episkopa Silvestra koji će ga izliječiti od strašne bolesti. Episkop ga pouči vjeri hrišćanskoj i krsti. Kada nasta razdor u crkvi zbog smutljivog jeretika Arija, car sazva prvi Vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine, đe se jeres osudi, a Pravoslavlje utvrdi. Sveta Jelena, blagočestiva majka careva, borila se mnogo za vjeru Hristovu. Ona posjeti Jerusalim i pronađe Časni Krst Gospodnji, i sazida na Golgoti crkvu Vaskrsenja i još mnoge druge crkve po Svetoj Zemlji. U svojoj osamdesetoj godini predstavi se ova sveta žena Gospodu 327. godine. A car Konstantin nadživi svoju majku za deset godina i upokoji se u svojoj šezdeset petoj godini u gradu Nikomidiji. Tijelo njegovo bi sahranjeno u crkvi Svetih Apostola u Carigradu.

Sveti Stefan piperski rodio se u Župi nikšićkoju selu Kuta od čestitih roditelja koji su ga vaspitali u tradicionalnom hrišćanskom i crnogorskom duhu. Sveti Stefan je odrastao pored Manastira Svetog Luke u Župi a čim je stasao otišao je u Manastir Moraču đe je učio i ispunjavao duhovnim vrlinama, u Manastiru Morača je primio monaški čin a kasnije rukopoložen u čin đakona i svještenika. Tu se podvizavao i bogougodno živio monaškim i isposničkim životom dugi niz godina.

U tom vremenu krajevi oko grada i Kolašin bili su pod upravom Otomanskog carstva sa čijom voskom  stalno ratovahuokolna Crnogorska plemena.Te borbe i napadi na Crnu Goru nijesu zaobilazili manastir Moraču i bratsvo manastira trpjelo je česte progone.Sveti Stefan se povuče visoko u planinu u mjesto Trmanja đe nastavi isposnički život. Ali ni tu ne mogaše imati mira od napada Osmanlija. Pa otiđe da traži mjesto đe bi mogao tiho i mirno isposnički da živi u tom teškom vremenu. Naseli se iznad sela Crnci u plemenu Piperskom. Tu pored izvora koji se zove Gospođina voda sagradi ćeliju i kamenu crkvicu na jednoj stijeni i posveti je Rođenju Presvete Bogorodice. Velikim trudom uz pomoć naroda ogradi manastir kamenim zidom i oko njega se sabraše učenici koji primiše monaški život. Na ovom neprisupačnom mjestu pokloniše mu imanje za potrebe manastira koji narod nazva Ćelija Piperska. Okolni narod vidjeći veliku vjeru i požrtvovaje, poštovaše Svetog Stefana njegove savjete uvažavahu.

Neprestano zivjeći u postu i molitvi doživje Sveti Stefan duboku starost i predade mirno svoju dušu Gospodu 20 maja 1697 godine po starom kalendaru. Bi ožaljen od naroda i časno sahranjen ovaj ugodnik Božiji.

Često su mnogi gledali kako na grob ovog svetitelja padaju buktinje sa neba i svijetle dugo. Poslije četri godine od smrti Svetog Stefana 1701 za vrijeme vladiavine Mitropolita Danila Petrovića  bratstvo manastira pozva čestitog svještenika iz porodice Lainović te sa molitvom otvoriše njegov grob i nađoše netruležne mošti Svetog Stefana koje postaviše u crkvu manstirsku i pored njih se dogodiše mnoga čuda.

Sa blagoslovom Njegovog Blaženstva Arhiepiskopa Cetinjskog i Mitropolita Crnogorskog gospodina Mihaila u Kijevu u Ukrajini boravio je Visokoprepodobni Arhimandrit Boris (Bojović) i učestvovao na bogosluženju povodom proslave 19 godina obnove manastira svetog Mihaila (укр. Михайлівський Золотоверхий монастир) manastir je sagrađen 1108 godine za vrijeme kijevskog kneza Jaroslava Mudrog, katedralni hram obnovljen je u 17 vijeku, a tridesetih godina dvadesetog vijeka porušen je i ostala je samo mala crkva svetog Jovana Bogoslova. U potpunosti je obnovljen 2000-te godine. Manastir svetog Mihalia je sjedište Ukrajinske Pravoslavne Crkve (Pravoslavne Crkve Ukrajine) u njemu je i Kijevska pravoslavna bogoslovska akademija.

Na proslavi 19 godina obnove manastira Služio je Njegovo Blaženstvo Mitropolit Kijevski i cijele Ukrajine gospodin Epifanije i saluživali su mu Mitropoliti galski Emanuil, adrijanopoljski Amfilohije (Vaseljenska Patrijaršija), Mitropolit Livovski Makarije, Mitropolit Vinicki i Barski Simeon, Mitropolit Nikolajevski i Bogojavljenski Vladimir, Mitropolit Hmeljincki i Kamljencki Antonije, Mitropolit Livovski i Sokaljski Dimitrije, Mitropolit Čerkaski i Čigirinski Jovan, Arhiepiskop Ternopiljski i Kremencki Nestor, Arhiepiskop Černigovski i Nižinski Evstrastije, Arhiepiskop Višgorodski Agapid, Episkop Vladimir-Volinski i Turijski Matej, Episkop Dnjeprovski i Krivoriski Simeon, Episkop Ternopiljski i Terebovljanski Pavle, Episkop Harkovski i Bogoduhivski Mitrofan, Episkop Žitomirski i Ovrucki Pajsije, Episkop Hersonski i Kahovski Boris,Episkop Odeski i Balski Pavle, Episkop Vasilkivski Lavrentije, Episkop Šepetivski Adrian, Episkop Bilogorodski Jovan, predstavnici manastira sa Svete Gore (Atona), monaštvo manastira svetog Mihaila i profesori Kijevske pravoslavne bogoslovske akademije.

Na svetoj Arhijerejskoj liturgiji Arhimandrit Epifanije ( Dimitriu) je hirotonisan u čin Episkopa.

Tokom posjete Kijevu Arhimandrit Boris se sastao sa Njegovim Blaženstvom Mitropolitom Kijevskim i cijele Ukrajine gospodinom Epifanijem i prenio pozdrave Poglavara Crnogorske Pravoslavne Crkve Mitropolita Mihaila. Arhimandrit Boris je bio primljen i kod rektora Kijevske pravoslavne bogoslovske akademije koju je završilo više svještenika crnogorske pravoslavne crkve - CPC.

Arhimandrit Boris Bojović je prilikom posjete Ukrajini posjetio Ambasadu Crne Gore u Kijevu i sastao se sa ambasadorom Crne Gore u Kijevu g – dinom Ljubomirom Mišurovićem.

Sveti Kirilo (Ćirilo) i Metodije,  na grčkom (Άγιος Κύριλλος και ο Άγιος Μεθόδιος)  bili su rođena braća, porijeklom iz Soluna, Njihovi roditelji Lav i Marija bijahu ugledni i bogati ljudi. Stariji brat Metodije bio je oficir i proveo je desetak godina među Makedonskim Slovenima i tako je naučio slovenski jezik. Zatim se Metodije podvizavaše na gori Olimp i predade se potpuno monaškom podvigu. Tu mu se kasnije pridruži brat Kiril (Ćirilo). Kada hazarski car Kagan zamoli  cara Mihaila da mu pošalje propovijednike vjere Hristove, tada po zapovijesti cara Mihaila pronađoše ova dva brata i poslaše ih među Hazare. Preobrativši Kagana u vjeru Hristovu, oni ga krstiše sa velikim brojem njegovih dvorjana i mnoštvom naroda. Poslije izvjesnog vremena Ćirilo i Metodije vratiše se u Carigrad i tu sastaviše slovensku azbuku i počnu prevoditi crkvene knjige s grčkog na slovenski jezik. Na poziv kneza Rastislava išli su u Moravsku, đe blagočestivu vjeru hrišćansku rasprostraniše i utvrdiše, a knjige umnožiše i predadoše svještenicima. Pozvani od pape sveta braća Ćirilo i Metodije odlaze u Rim, đe se sveti Ćirilo razbolje i umirije 869. godine. A sveti Metodije se vraća u Moravsku i trudeći se do smrti da utvrdi vjeru Hristovu među Slovenima. Po njegovoj smrti - a on se upokoji u Gospodu  885. godine učenici njegovi, sa svetim episkopom Klimentom  na čelu, pređoše Dunav i spustiše se na jug, u Makedoniju, đe iz Ohrida, produžiše među Slovenima ono što su započeli sveti Ćirilo i Metodije na sjeveru.

Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. Prema predanju Sveti Vasilije Ostroški rođen je u Hercegovini, u selu Mrkonjici, u Popovom Polju 28. decembra 1610. godine i kršten pod imenom Stojan. Njegov čitav život duboko povezan sa vjerom i saznanjem prvo mu je dodijelio sudbinu đaka u manastiru Zavala. Monaško ime Vasilije stekao je u trebinjskom manastiru da bi kao mlad neko vrijeme boravio i u Cetinjskom manastiru đe je po legendi došao u sukob sa tadašnjim crnogorskim mitropolitom Mardarijem. Mladi monah Vasilije pobunio se protiv pregovora sa papskim agentima oko prihvatanja Unije tj. katoličke vjere pa je, nepravedno oklevetan, morao da napušti Crnu Goru.

Inače, prvu školu hrišćanske vrline i pobožnosti mladi Stojan izučio je u svom domu. Rođen u veoma duhovnoj i pobožnoj porodici od ranih dana posvetio se postu, molitvi i crkvi. Sa najdubljom vjerom i ljubavi prema bogu odlikovao se smirenim duhom, ozbiljnošću i toplinom duše. I pored teških vremena u kojima je njegova porodica, a i čitavo društvo, živjelo mladi Stojan stekao je zvanje jednog od najsebičnijih mladih ljudi u svom kraju. Njegova prva iskušenja još u ranim danima života bila su ona koja su mu priredili otpadnici od vjere. Da bi sačuvali dijete od takvih iskušenja i približili ga pisanoj riječi i duhu roditelji su ga poveli u manastir Zavalu posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Pod vođstvom svoga strica Serafima mladi Stojan je u blizini knjiga i mudrih ljudi brzo upoznao duh Svetog pisma i osnovnih svjetskih nauka. U ovom dobu rodila se i njegova želja da se zamonaši.

Boraveći u manastiru Tvrdoš, u trebinjskom kraju njegova ljubav prema postu i molitvi krunisana je činom zamonašenja prilikom kojeg je dobio ime pod kojim ce biti poznat – Vasilije. Ime je odabrao kako bi se u svom duhovnom životu koji se pružao isped njega ugledao na život i podvige jerarha Vasilija Velikog. Kratko nakon zamonašenja Vasilije je stekao đakonski i sveštenički čin.

U manastiru Tvrdoš stekao je zvanje arhimandrita čime su otpočela njegova brojna putovanja prema centrima pravoslavne vjere u svijetu – polazio je na puteve prema Svetoj Gori, a nešto kasnije i prema Rusiji đe se zadržavao po nekoliko mjeseci. Sa putovanja u pravoslavne zemlje uvijek se vraćao sa bogatim i izuzetno važnim darovima za siromašne vjernike naše crkve. Knjige, odežde i novac poklanjao je crkvama i osiromašenom narodu. U tom periodu radio je i na popravljanju opustjelih i oronulih hramova, a nerijetko je i popravljao i obnavljao mnoge narodne škole. Boravio je i na Svetoj Gori koja se smatra buktinjom pravoslavne vjere i najuzvišenijeg duhovnog života. Njegovo putovanje preko Nikšića, manastira Morače, manastira Đurđevi Stupovi, i Peći bilo je hodočasničko tokom kojeg je crkvenim velikodostojnicima ali i običnom narodu govorio o stradanju naroda u Hercegovini i nasilju turske i latinske propagande. Na Svetoj Gori boravio je godinu dana i stekao veliko znanje od brojnih duhovnjaka i pustinjaka. Najveći dio vremena proveo je u manastiru Hilandaru nakon čega se uputio nazad u Peć, đe je hirotonisan za mitropolita 1638 godine. Iako je imao nepunih trideset godina zbog uzvišenosti duha i najsmjernijeg života koje jedno duhovno lice može voditi udostojen je episkopskog čina.

Po povratku u svoj kraj postao je jedan od najvećih duhovnih vođa za oslobođenje južnoslovenskih naroda. Molitvom i širenjem božije rijeci putovao je po cijelom kraju i upravo iz tog perioda datira moć njegove riječi koja je bila toliko snažna da se u narodu bilježe čudesna iscjeljenja i mladom Vasiliju počinju pripisivati brojna čudotvorstva. U ovom periodu narod ga je već držao za sveca te je i počeo dolaziti k njemu tražeći od Vasilija i pomoći i utjehe u raznim nevoljama. Svojom duhovnom poukom, pamti se, pomogao je mnogim svojim zemljacima.

Doba u kome je Vasilije živio nije bilo naklonjeno niti narodu niti crkvi koja bi ga objedinjavala u ovom kraju. Brojni ratovi koje su velike sile vodile činile su da narod ovog kraja služi za potkusurivanje ili ostvarivanje svojih interesa na ovim prostorima. Pravoslavna crkva na čelu sa velikodostojnicima kakav je bio i mitropolit Vasilije organizovala je narod i duhovno i svjetovno angažujući se i na političkom planu i polažući nade u uspjeh hrišćanskog nasuprot turskom osvajanju. Tokom ratova između Venecije i Osmanlija narod ovog kraja uspostavio je odnose sa prvima, što je za Mlečane bila dobra prilika da pokušaju ostvariti i vjerski uticaj na ovaj dio Crne Gore i Hercegovine. Mitropolit Vasilije i tadašnji patrijarh Pajsije i pored velikog pritiska papskih emisara nastojali su da svim silama očuvaju pravoslavni hrišćanski duh na ovim prostorima. Tokom ovih nastojanja, a kasnije čitavog svog života Vasilija su optuživali, udarali na njegov ugled dovodeći u pitanje njegovu vjeru i časnost obavljanja službe. Ono što neporečivo stoji to je da je svojom i političkom vještinom Vasilije uspio da očuva i narod i vjeru pod vojnim i političkim pritiscima velikih sila. Odatle i predanje u narodu o njemu kao vatrenom zaštitniku pravoslavlja i organizatoru narodnooslobodilačke borbe. Brojne oslobodilačke akcije organizovao je upravo on te emotivna vezanost ljudi nikšićkog i istočnohercegovačkog područja prema njemu ima jednu posebnu dimeniziju.

I tokom mladosti, kao i tokom teških poznih dana u kojima je morao donositi bitne odluke Vasilije je vodio smjeran usamljenički život često provodeći vrijeme osamljen u molitvi. Zbog nesuglasica sa manastirskim bratstvom i izloženosti Trebinjskog manastira Vasilije odlučuje da izabere Ostrog za svoje stalno boravište kada dobija na upravu i samu mitropoliju 1651. godine. O njegovom tačnom prelasku iz manastira Tvrdoš u Ostrog svjedoče samo predanja i priče. Po jednom od njih mitropolit Vasilije je jedno vrijeme proveo u malom selu Pope, potom neko vrijeme boravio u Milića pećini u Pješivcima, a zatim prešao u pećinu u Ostorskim Gredama đe je ranije po predanju boravio jedan isposnik – starac Isaija, i đe se nalazila mala bogomolja. Slava ovog pustinjaka već je bila velika u narodu te su Turci odmah po njegovoj smrti pronašli i na lomači spalili njegove kosti u nadi da će satrijeti duh pravoslavnog življa. Upravo iz pećine mudraca Isaije Vasilije je upravljao mitropolijom gotovo cijelih petnaest godina. U tom periodu oko sebe je počeo okupljati i druge monahe. U zavještanju iz 1666. godine mitropolit Vasilije piše da je obnovio, a ne osnovao manastir Ostrog svojim “trudom i imanjem”.

O djelatnosti mitropolita Vasilija tokom ostroškog službovanja ne zna se mnogo na osnovu pisane građe. Obnovio je Donju manastirsku crkvu u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice, kupio nekoliko imanja koja je priložio crkvi i vrijedno je radio na širenju vjere. Nešto kasnije podigao je i ukrasio crkvu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj stijeni i naredio da se živopiše. U njegovoj težnji da se Ostroška pećina pretvori u manastir koji će biti izvorište duhovnog života za narod, niko nije mogao stati na put. Tokom podizanja manastirskih cjelina Vasilije je nosio i kamenje i neprestano se molio i obavljao svoje crkvene dužnosti. Svojim radom i stvaranjem došao je u poziciju da njega i tu crkvenu imovinu štite kako najveći vjerski tako i svjetovni vladari toga vremena.

Sa Ostroških stijena kao pravi duhovni pastir silazio je u živopisne bjelopavlićke krajeve šireći utjehu i duhovni savjet. Nerijetko narod se obraćao za pomoć i u samom manastiru đe je Vasilije odsijedao. Sklanjajući se ispred brojnih turskih zločina nemoćni su u Ostrogu viđeli utočište te su neki proveli i duže vremena pod njegovom zaštitom.

Brojna predskazanja svetog Vasilija vremenom su se pokazala tačnima. Jednom od velikaša knezu Raicu predvidio je da će usled drskog i neduhovnog života ostati bez potomstva. Kada se to zaista desilo velikaš je došao na poklonjenje svecu koji ga je uputio da iskrenim pokajanjem, molitvom i duhovnošću može ponovo imati veliko potomstvo. Ova i mnoga druga Vasilijeva predskazanja su se pokazala tačnim.

Sveti Vasilije Ostroški umro je 29. aprila ( 12. maja ) 1671. godine u svojoj ćeliji iznad Ostroške isposnice. Prema legendi u momentu napuštanja ovoga svijeta neobična nadzemaljska svjetlost ispunila je ćeliju. Tijelo Svetog Vasilija monasi su sahranili u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božije.

Vasilijev grob ostao je mjesto poklonjenja koje su posjećivali ljudi ne samo iz ovih krajeva, već i iz najudaljenijih mjesta. U narodu i danas žive legende iz tog perioda o čudotvorstvu i isceliteljskoj moći tog mjesta.

Po predanju koje bilježi, sedam godina nakon smrti proigumanu Župskog manastira u san je došao upravo vladika Vasilije sa riječima da ga iskopa iz zemlje. Proigumanu u društvu nijesu vjerovali pa tek kada ga je vladika Vasilije po treći put posjetio u snu i ostavio vatrene tragove po njegovom čelu kaluđeri su uzeli motike i lopate te su nakon sedam dana provedenih u molitvi i isposništvu pošli na mjesto đe je vladika Vasilije bio zakopan i njegovo očuvano tijelo u ćivotu premjeste i namjeste u Gornjem manastiru đe se i dan danas nalazi. Tako da se kraj njegovog ćivota služi liturgija na Badnji dan, na Krstov dan uoči Bogojavljenja, Veliki četvrtak, kao i 29 aprila ( 12. maja ) na dan kada je umro.

Tokom nemirne istorije u ovim krajevima svetiteljeve kosti nijesu imale mira, već su u više navrata skrivane pred zulumom raznih okupatora. Prvi put pred naletom Numan paše Ćuprilića, osmanskog vojskovođe. Te 1714. godine svetiteljeve mošti su zakopane ispod manastira kraj rijeke Zete đe iako Zeta svake godine plavi kovčeg ne biva uništen ni nakon godinu dana. Drugi put to je bilo u zimu 1852. godine pred napadom Omer paše Latasa. Tada su Crnogorci mošti svetog Vasilija položili u crkvu Roždestva Presvete Bogorodice pokraj moštiju drugog velikog crnogorskog sveca Svetog Petra Cetinjskog. U proljeće naredne godine mošti su vraćene u Ostrog. Treći i poslednji put mošti su premještane tokom Veljeg rata 1876. godine te su mošti ponovo sklanjane na Cetinje. 1878 godine velikom svečanošću obilježeno je vraćanje moštiju u Ostrog, a kovčeg je tada nosio i crnogorski knjaz Nikola.

Tokom drugog svjetskog rata zbog brojnih ratnih dejstava i bombardovanja Ostroga mošti su iz crkve Svetog Vavedenja prenešene u malu pećinu u stijeni iza manastirskih konaka. Na svu sreću nijedna od granata kojima je Ostrog gađan nijesu načinile ni najmanju štetu manastiru.

Sveti apostol i jevanđelist Marko. Bijaše Marko saputnik i pomoćnik apostola Petra, koji ga u poslanici svojoj prvoj naziva sinom svojim, ne sinom po tijelu nego sinom po duhu. Kada Marko bijaše s Petrom u Rimu, umoliše ga vjerni, da im napiše spasonosnu nauku Gospoda Isusa, Njegova čudesa i život Njegov. Tako Marko napisa Sveto Jevanđelje, koje viđe i sam apostol Petar i posvjedoči kao istinito. Od apostola Petra bi Marko postavljen za episkopa i poslat u Misir na propovijed. I tako sv. Marko bi i prvi propovjednik Jevanđelja i prvi episkop u Misiru. Misir sav bijaše pritisnut gustim mrakom neznaboštva, idolopoklonstva, gatarstva i zlobe. No s pomoću Božijom sv. Marko uspio je da posije sjeme nauke Hristove po Liviji, Amonikiji i Pentapolju. Iz Pentapolja dođe u Aleksandriju, kuda ga vođaše Duh Božiji. U Aleksandriji uspio je da zasnuje crkvu Božiju, da joj postavi episkopa, svještenike i đakone, i da sve dobro utvrdi u vjeri blagočestivoj. Svoju propovijed Marko potvrđivaše čudesima velikim i mnogim. Kada neznabošci podigoše tužbe na Marka, kao razoritelja njihove idolopokloničke vjere, i kada gradonačelnik poče tragati za Markom, ovaj odbježe ponovo u Pentapolj, đe produži utvrđivati svoje ranije djelo. Poslije dvije godine opet se vrati Marko u Aleksandriju, na veliku radost svih vjernih, čiji se broj bijaše već vrlo umnožio. Tom prilikom Marka uhvatiše neznabošci, vezaše ga čvrsto i počeše vući po kaldrmi vičući: povucimo vola u obor! Svega ranjena i iskrvavljena baciše ga u tamnicu, đe mu se najprije javi anđeo nebeski, hrabreći ga i krijepeći ga; a po tom javi mu se sam Gospod Isus i reče mu: „mir Tebi, Marko, jevanđeliste moj!" na što mu Marko odgovori: „mir i Tebi Gospode moj Isuse Hriste!" — Sjutradan zlobni ljudi izvukoše Marka iz tamnice i ponovo ga vukoše po ulicama sa istom vikom: povucimo vola u obor! Sav iznuren i izmožden Marko izusti: u ruke Tvoje, Gospode, predajem duh moj! i tako izdahnu i preseli se dušom u bolji svijet. Njegove svete mošti bijahu od hrišćana česno sahranjene, da kroz vjekove daju iscjeljenja ljudima od svake muke i svake bolesti.

SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

Sveti Đorđije (Georgije) rodio se u Kapadokiji  od  bogatih i blagočestivih roditelja. Otac mu je stradao za Hrista, majka mu se preselila u Palestinu. Pošto je sv. Đorđije odrastao prihvatio se vojne službe, kao jako mlad dobio je visoki čin i služio je kod cara Dioklecijana. Pošto car poče strašno da proganja hrišćane, sv. Đorđije veoma hrabro istupi pred cara i posvjedoči vjeru hrišćansku. Car naredi da ga zatvore i okuju, što i učiniše, a na grudi mu staviše težak kamen. Svetog Đorđija su potom mučili : vezivali ga za točak i okretali po bodljama i cijelo mu tijelo bijaše živa rana. Mučitelji su ga zakopali u zemlju samo su mu glavu ostavili iznad zemlje i tako je proveo tri dana i noći. Potom su dali sv. Đorđiju otrov, ali je on sve ove muke preživio i moleći se Bogu iscjeljivao se, pošto je vaskrsao molitvom umrlog, mnogo naroda je prihvatilo vjeru Hristovu. Među njima  bijaše i žena careva Aleksandra, i mnogi uglednici. Car osudi sv. Đorđija i svoju ženu da budu posječeni mačem. Blažena Aleksandra izdahnu na gubilištu prije izvršenja presude, a sv. Đorđije je posječen 303. god. Nema broja čudima koja se događaju na grobu sv. Đorđija. Za vjeru i ljubav Gospod ga ovjenča vijencem neprolazne slave na nebu i na zemlji i vječnim životom u Carstvu nebeskom. 

Praznik Vaskrsenja Hristovog svečano i radosno proslavljen je u Episkopskom domu Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) u Nikšiću. Vaskršnju liturgiju je služio paroh nikšićki, arhimandrit Boris Bojović, u kojoj je molitveno uzeo učešća veliki broj vjernika iz Nikšića i  drugih gradova iz Crne Gore.

Vaskrs je najveći hrišćanski praznik, Praznik nad Praznicima, Hristovo vaskrsenje iz mrtvih je pobjeda vjere i života nad smrću.

Gospod Naš Isus Hristos je raspet u petak, subotu je preležao u grobu, a u neđelju zorom, osjetio se snažan zemljotres i anđeo Božji sletio je na grob. Stražari koji su čuvali grob, u strahu su popadali kao mrtvi, a Hristos je vaskrsao.

U neđelju pošto je vaskrsao, Marija Magdalena srela Hrista, a potom se on ukazao i svojim apostolima. Samo apostol Toma, koji je bio odsutan, nije odmah povjerovao da je Hristos vakrsao, pa je morao lično da se uvjeri. Otuda u narodu uzrečica: "Nevjerni Toma". Na prvom Vaseljenskom saboru, u Nikeji 325. godine, odlučeno je da se Vaskrs svuda praznuje istog dana, pošto se ispune tri uslova: poslije proljećne ravnodnevice, prve nedjelje poslije jevrejske Pashe i poslije prvog punog mjeseca.

Na Vaskrs se otvaraju sva oltarska vrata (dveri) da bi se time pokazalo da je Hristos vaskrsenjem pobijedio smrt i otvorio Rajska vrata.

Ljudi se za ovaj praznik pozdravljaju sa "Hristos Vaskrse" i "Vaistinu Vaskrse". Cijela neđelja praznika zove se Svijetla nedjelja i tada se pjevaju radosne crkvene pjesme.

Za Vaskrs su, takođe, vezani lijepi običaji. U cijelom hrišćanskom svijetu i kod nas, za ovaj praznik je vezan običaj darivanja jajima. Jaje je symbol obnavljanja prirode i života. Na stolu stoji ukrašena činija sa ofarbanim jajima. Domaćin prvi uzima jedno jaje, a za njim svi ukućani. Tad nastane veselje i takmičenje čije je jaje najjače. Prilikom kucanja izgovara se, takođe, "Hristos Vaskrse" i "Vaistinu Vaskrse".

Pripreme za Vaskrs tradicionalno počinju na Veliki četvrtak, a nastavljaju se Velikim petkom u znak śećanja na dan kada je Gospod Naš Isus Hristos raspet na krstu na brdu Golgoti u Jerusalimu.

Pošto je to za hrišćane dan velike žalosti, on se obilježava strogim postom, uzdržavanjem od bilo kakvog veselja i proslava. Čak ni zvona na hramovima ne zvone taj dan. Bogosluženjima na Veliki petak obilježava se vrijeme smrti i skidanja sa krsta tijela Gospodnjeg, kada se na posebno ukrašen sto ispred oltara koji predstavlja Hristov grob iznosi plaštanica. Na Veliki petak farbaju se jaja, najviše crvenom bojom koja simbolizuje Isusovu krv. Prema predanju, prva jaja je caru Tiberiju poklonila Marija Magdalena koja je u Rim došla sa porukom o Vaskrsenju.