Svetitelji: Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov i Jovan Zlatoust imaju svaki posebno svoj dan praznovanja u mjesecu januaru i to: Vasilije Veliki 1. januar, Grigorije Bogoslov 25. januar i Jovan Zlatoust  27. januar i 13. novembar. A ovaj zajednički praznik ustanovljen je u XI vijeku za vrijeme cara Aleksija Komnena.

Jednom nasta odnekuda rasprava u narodu oko toga, ko je od ove trojice najveći. Jedni uzdizahu Vasilija zbog njegove čistote i hrabrosti; drugi uzdizahu Grigorija zbog njegove nedostižne dubine i visine uma u bogoslovlju; treći uzdizahu Jovana Zlatousta zbog njegove čudesne krasnorječivosti i jasnoće izlaganja vjere. I tako, jedni se nazvaše vasilijani, drugi grigorijani, a treći jovaniti. No promislom Božijim ovaj spor bi riješen na korist crkve i na još veću slavu trojice svetitelja. Episkop evhaitski Jovan (14. juna) imade jednu viziju u snu, naime: najprije mu se javiše svaki od ova tri svetitelja u velikoj slavi i neiskazanoj krasoti, a potom sva tri zajedno. Tada mu rekoše: "Mi smo jedno u Bogu, kao što vidiš, i ništa nema u nama protivrječno... niti ima među nama prvog ni drugog". Još posavjetovaše svetitelji episkopa Jovana da im on napiše jednu zajedničku službu i da im se odredi jedan zajednički dan praznika. Povodom ovoga divnog viđenja spor se riješi na taj način što se odredi 30. januar po starom, a 12 februar po novom kalendaru kao zajednički praznik za sva tri  jerarha.

Ovaj praznik grčki narod smatra ne samo crkvenim nego i svojim najvećim nacionalnim i školskim praznikom.

Prepodobni Jevtimije Veliki. Rođen u jermenskom gradu Melitini blizu rijeke Eufrata oko 377. godine, od roditelja plemenitih i znamenitih. Jedinac sin, rođen po molitvi svoje majke Dionisije, koja imade nebesko neko viđenje o rođenju Jevtimijevom. Od mladosti podvizavao se, najprije u blizini svoga grada, a potom, pošto posjeti Jerusalim u dvadeset devetoj godini života, u pustinji između Jerusalima i Jerihona, nazvatoj Fare. Ispunjavao je sve dane i noći molitvom, unutrašnjim bogomislijem, sozercanjem i trudom tjelesnim. Oko njega se sabraše mnogi učenici, od kojih su neki slavni svetitelji, kao: Kiriak Otšelnik, Sava Osvećeni, Teoktist i drugi. Po Božijem daru bio je veliki čudotvorac: izgonio demone, liječio teške bolesti, izveo vodu u pustinju, umnožio hljeb, proricao. Monahe je učio trudoljublju govoreći: "Ako vi bez svoga truda jedete hljeb, znači vi jedete tuđi trud". Kad su neka mlađa bratija htjela postiti više od drugih, on im to zabrani i naredi da dolaze za opštu trpezu, da se ne bi pogordili od svog suvišnog posta. Još je govorio da nije dobro za monaha da prelazi s mjesta na mjesto, jer, veli: "Drvo koje se često presađuje, ne donosi ploda". Ko god želi da čini dobro, može ga činiti na onom mjestu đe je. O ljubavi je govorio: "Što je so hljebu, to je ljubav ostalim vrlinama". Prve neđelje Časnog Posta on se udaljavao u pustinju i tamo ostajao u molčaniju i bogomisliju do pred Vaskrs. Za njegova života stvori se u blizini njegove pećine ogromna lavra koja je poslije vjekovima bila prepuna monaha kao košnica pčela. Poslednja mu je zapovijest bila, da se u manastiru drži gostoljublje, i da kapija manastira nikad ne bude zatvorena. Upokojio se u devedeset sedmoj godini života. Na pogrebu mu je bio i patrijarh jerusalimski Anastasije. Cijeli dan patrijarh je čekao, dok je ogromna masa naroda celivala svetitelja, i tek uveče uspije da dovrše opelo. Sedmoga dana po smrti javi se Jevtimije svome učeniku Domentijanu, sav svijetao i radostan. Prepodobni Jevtimije u istini bio je pravi sin svjetlosti. Upokojio se 473. godine.

Sveti Atanasije Veliki, arhiepiskop aleksandrijski. Rođen u Aleksandriji 296. godine, i od samog djetinjstva imao naklonost ka duhovnom zvanju. Bio đakon kod arhiepiskopa Aleksandra, i pratio ga u Nikeju na prvi vaseljenski sabor. Na ovom saboru Atanasije se proslavio svojom učenošću, blagočešćem i revnošću za Pravoslavlje. On je mnogo doprinio da se Arijeva jeres suzbije, a Pravoslavlje utvrdi. On je pisao Simvol Vere, koji je bio na Saboru usvojen. Po smrti Aleksandrovoj Atanasije bi izabran za arhiepiskopa aleksandrijskog. U zvanju arihiepiskopskom ostade preko četrdeset godina, premda ne cijelo to vrijeme na prijestolu arhiepiskopskom. Kroz cijeli život svoj bio je gonjen od jeretika. Od careva najviše su ga gonili: Konstancije, Julijan i Valent; od episkopa Jevsevije Nikomidijski, sa još mnogim drugim; a od jeretika Arije i njegovi sljedbenici. Bio je prinuđen kriti se od gonitelja čak i u bunaru, u grobu, po privatnim kućama, pustinjama. U dva maha morao je bježati u Rim. Tek pred smrt proživio je neko vrijeme mirno kao pastir dobri usred dobrog stada svoga, koje ga je istinski ljubilo. Malo je svetitelja koji su bili tako bezobzirno klevetani i tako zločinački gonjeni kao sveti Atanasije. No njegova velika duša sve je trpeljivo podnijela radi ljubavi Hristove i najzad izašla pobjedonosna iz cijele te strašne i dugotrajne borbe. Za savjet, utjehu i moralnu potporu često je odlazio svetom Antoniju, koga je on poštovao kao svoga duhovnog oca. Čovjek koji je formulisao najveću istinu, imao je mnogo i da postrada za tu istinu, dok ga Gospod nije upokojio u carstvu Svom kao svog "raba vjernoga", 373. godine (v. 2. maj).

Časne verige apostola Petra. Spominje se ovoga dana zbog veriga, u koje bi okovan od bezakonog Iroda, i koje pri pojavi anđela u tamnici spadoše s njega (Dap 12, 7). Te verige čuvahu hrišćani koliko zbog uspomene na velikog apostola, toliko i zbog njihove celebne moći, jer se mnogi bolesnici izliječiše dodirom o njih (kao i o ubrus apostola Pavla, Dap 19, 12). Patrijarh jerusalimski sveti Juvenal dade te verige na dar carici Evdoksiji, prognanoj ženi cara Teodosija Mlađeg, a ova ih prepolovi, pa jednu polovinu posla crkvi Svetih apostola u Carigrad, a drugo svojoj kćeri carici Evdoksiji, ženi Valentijanovoj u Rim. Ova Evdoksija sazida crkvu Svetog Petra, i položi u nju ove verige zajedno sa onim, u koje bijaše Petar pred svoju smrt okovan od cara Nerona (v. 29. jun).

SVIMA KOJI SLAVITE ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI  !!!!

Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan, jedan od praznika posvećenih svetitelju i proroku koji je najavio dolazak Spasitelja i krstio ga na rijeci Jordan, proslavlja se danas.

Sjutradan po Svetom Bogojavljenju praznuje se sabor časnog i slavnog Proroka, Preteče i Krstitelja Gospodnjeg Jovana i time se ukazalo poštovanje onome koji posluži tajni božanskog krštenja stavivši ruku svoju na glavu Gospodnju.

"Ja vas krštavam vodom, ali onaj što ide za mnom jači je od mene... On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem", govori sveti Jovan Krstitelj koji najavljuje dolazak Spasitelja ljudskog roda Gospoda Našeg Isusa Hristosa.

Ovaj veliki praznik, posvećen bliskom rođaku Isusa Hristosa za koji se vezuje početak misije Spasitelja i početak Njegove  propovijedi.

Sveti Jovan je savremenik Hristov i bili su istih gidina, a po majci je i rođak Spasiteljev jer je majka svetog Jovana Krstitelja Jelisaveta bila bliska rođaka Presvete Bogorodice i Prisnodjeve Marije.

Život svetog Jovana, po mnogo čemu, podsjeća na zemaljski život samog Isusa Hristosa, čiji je on Prorok, Preteča i Krstitelj. Bio je prvi prorok koji je rukom mogao pokazati Onoga koga prorokuje, Preteča se naziva jer je došao da "poravna staze Gospodnje" i prorokuje prije Hrista njegov dolazak, a Krstitelj jer je na rijeci Jordanu krstio Gospoda.

Njegovo rođenje, iako prirodno, od bioloških roditelja, prvosveštenika Zaharija i Jelisavete, dugogodišnje nerotkinje, desilo se po sili Božijoj, a najavio ga je Anđeo Božiji, kao i Hristovo. Mnogi su mislili da je Jovan obećani Mesija - Spasitelj, ali je on, koji je prepoznao Isusa slušajući njegove prve javne propovijedi, rekao: "To je jagnje Božije koje uze na sebe grijehe svijeta".

Sveti Jovan je od mladosti bio posvećen vjeri i, kao branilac javnog morala, suprotstavljao se razvratu rimskog društva koje je u to vrijeme dostiglo vrhunac.

Sveti Jovan se praznuje više puta u godini: 20 Januara - Jovanjdan  7. jula – Ivanjdan – rođenje Svetog Jovana, 11. septembra – Usijecanje glave i 6. oktobra kada se obilježava svetiteljevo začeće.

Prema hrišćanskoj tradiciji, Hristos je, kada je napunio 30 godina, došao na rijeku Jordan kako bi ga krstio Sveti Jovan.

Osjećajući da je pred njim Mesija, Sveti Jovan dočeka Isusa riječima: „ Ti treba mene da krstiš, a ti dolaziš meni da ja tebe krstim“. Isus mu na to odgovori: „Ostavi sad to, jer nam treba ispuniti svaku pravdu“.

Poslije tih riječi Sin Božiji uđe u Jordan. Tada se nad njim otvori nebo i Duh Sveti siđe na Isusa u vidu goluba. Istovremeno se sa neba čuo glas Boga Oca koji je rekao: „Оvо је Sin mој ljubljeni. Оn је pо mојој volji“.

Tako se, pri Isusovom krštenju, Bog javio u tri ličnosti – Bog Otac je govorio sa neba, Bog Sin se krstio u Jordanu, a Bog Duh Sveti je, u vidu goluba, sišao sa neba nad Hristovu glavu. Taj trenutak predstavlja objavljivanje Bogočovjeka i uvođenje Hrista u mesijansku misiju. Događaj objavljivanja Bogočovjeka, navodi se u svetim knjigama, slavi se kao Bogojavljanje.

Takođe, Crkva je ustanovila Svetu tajnu krštenja za svako ljudsko biće. Krštenjem se postaje član Hristove crkve i duša se čisti od svakog grijeha. Na Bogojavljanje, poslije liturđije, vrši se veliko osvjećenje vode u hramu ili u porti hrama.

Ta voda se uzima i nosi kući. Čuva se kao čudotvorna sveta dragocjenost. Nikada se ne kvari. Njom se kropi kuća radi osvjećenja i zaštite od demona i ostalih nečistih sila. Pije se tokom cijele godine radi iscjeljenja i zaštite od svih bolesti, očišćenja od zlih strasti i radi oproštaja grijehova, očišćenja duše i tijela.

Danas  proslavljamo Krstovdan, kao uspomenu na prve hrisćane koji su primili vjeru na samom početku hrišćanske propovijedi. Prvi koji su primili hrišćansku vjeru i prve pouke nove vjere pominju se kao katihumeni ili - oglašeni, dan krštenja prvih hrišćana poznat kao - zimski Krstovdan.

Praznik se vezuje za svetkovanje Bogojavljenja, praznika Krštenja Gospoda Isusa Hrista, kao i za dan posvećen Svetom Jovanu Krstitelju, koji ga je krstio u rijeci Jordanu. Zimski Krstovdan slavi se uvijek uoči Bogojavljenja i spada u nepokretne praznike.

U kalendaru CPC nije obilježen crvenim slovom, za razliku od Krstovdana koji se slavi 27. septembra, kao uspomena na pronalaženje Časnog Krsta, na kojem je na Golgoti razapet Hristos. U pravoslavnim hramovima se na Krstovdan služi liturgija i veliko osvećenje vode. Krstovdanska voda  se poslije vodoosvećenja dijeli vjernicima i čuva u kućama radi zdravlja. Krstovdan uoči Bogojavljenja je uvijek posni dan za pravoslavne vjernike. 

Obrezanje Gospoda Boga i Spasa Našega Isusa Hrista. Osmi dan pošto bi rođen Mladenac Božiji Hristos bi donesen u hram i obrezan shodno zakonu u Izrailju koji je važio još od Avramova vremena. Tom prilikom dadoše mu ime Isus kako je blagovijestio arhanđel Gavril Presvetoj Djevi Bogorodici. Starozavjetno obrezanje predobražava novozavjetno krštenje. Obrezanje Gospoda pokazuje, da je On primio na sebe istinsko tijelo ljudsko, a ne prividno, kako su kasnije lažno učili o Njemu jeretici. Još je Gospod obrezan i zato što je htio da ispuni sav zakon, koji je On sam dao kroz proroke i praoce. Ispunivši taj propis zakonski On ga je zamijenio krštenjem u crkvi Svojoj. „Jer u Hristu Isusu niti što pomaže obrezanje ni neobrezanje, nego nova tvar“ (Gal. 6, 15), objavljuje apostol. 

Sveti Vasilije Veliki, arhiepiskop kesarijski, rođen je u vrijeme cara Konstantina. Još dok je bio nekršten školovao se u Atini i bio je vrlo obrazovan, jer je petnaest godina učio filozofiju, retoriku, astrologiju i ostale nauke. Školski drugovi su mu bili Grigorije Bogoslov i Julijan, kasnije car odstupnik. U zrelim godinama krstio se na rijeci Jordanu zajedno sa svojim bivšim učiteljem Evulom. Postavši čvrsti pobornik pravoslavlja, luča moralne čistote i vjerske revnosti, ovaj umni bogoslov se s pravom naziva Veliki. Živio je samo pedeset godina, ali je bio čvrsti stub Crkve i njen postojani strojitelj. Deset godina je služio kao episkop Kesarije kapadokijske i nazivan je pčelom crkve Hristove. Sačuvana su mnogobrojna djela ovog oca Crkve - bogoslovska, kanonska, apologetska kao i služba nazvana po njegovom imenu. Ova služba se služi deset puta u godini i to 14. Januara (1. januara po starom kalendaru), uoči Božića, uoči Bogojavljenja, u sve neđelje Časnog posta, osim Cvijetne, na Veliki četvrtak i na Veliku subotu. Sveti Vasilije se upokojio i preselio u carstvo Hristovo 14. januara (1. januara po starom kalendaru) 379. godine.

SVIMA KOJI SLAVITE ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI!

Sveti prvomučenik arhiđakon Stefan. Bio je srodnik svetog apostola Pavla, sveti  Stefan bio je Jevrejin od onih Jevreja, koji su živjeli po oblastima jelinskim (grčkim). Sveti Stefan prvi je od sedam đakona, koje su sveti apostoli rukopoložili i postavili ih da služe i pomažu siromašnima i bolesnima u Jerusalimu. Zato se i naziva arhiđakonom – prvim đakonom. Silom vjere svoje sveti arhiđakon Stefan činio je velika čuda među ljudima. Protivnici vjere Hristove prepirali su se s njim, no on ih je uvijek pobjeđivao mudrošću prožet Duhom Svetim. Poraženi protivnici vjere Hristove, klevetom i lažima pobuniše narod i starešine narodne protiv nevinog Stefana, optužujući  ga da je hulio na Boga i na Mojsija. Nađoše i lažne svjedoke. Tada Stefan stade ispred svih njih, i svi viđeše lice njegovo „kao lice anđela“ (Dap 6, 15), to jest lice mu bijaše ozareno blagodatnom svjetlošću. Tada sveti Stefan nabroja mnoga dobročinstva i čuda Božija, koja Bog učini u prošlosti narodu izrailjskom kao i mnoge zločine i protivljenje Bogu od strane toga naroda. Naročito ih izobliči za ubijstvo Hrista Gospoda nazvavši ih „izdajnicima i krvnicima“ (Dap 7, 12). I dok oni negodovahu, Stefan pogleda i viđe nebo otvoreno i slavu Božiju. I to što viđe, on objavi Jevrejima: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovečijega đe stoji s desne strane Boga“ (Dap 7, 56). Tada ga zlobnici izvedoše izvan Jerusalima i kamenovaše ga. Među mučiteljima njegovim bijaše i njegov srodnik Savle, kasnije apostol Pavle. U to vrijeme stajaše u daljini  Presveta Bogorodica sa svetim Jovanom Bogoslovom i gledaše mučeništvo ovoga prvog mučenika za istinu Sina njenog i Boga, moleći se Bogu za svetog Stefana. To se desilo godinu dana poslije silaska Duha Svetoga na apostole. Tijelo svetog Stefana tajno uze i sahrani na svome imanju Gamalil, knez jevrejski i potajni hrišćanin. Tako slavno skonča ovaj prvijenac među mučenicima Hristovim i preseli se u Carstvo Božije.

Sabor Presvete Bogorodice. Drugi dan Božića Sveta Crkva proslavlja Presvetu Bogomajku, koja je rodila Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista. Saborom se Presvete Bogorodice naziva ovaj praznik zato, što se toga dana sabiraju svi vjerni, da proslave nju, Majku Božiju, i što se toržestveno, saborno, služi u čast Njenu.