SVIMA KOJI SLAVITE ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!!

Danas je pomen na stradanje Svetih apostola Petra i Pavla, koje se dogodilo u Rimu 67. godine nove ere, a prema nekim izvorima 69. godine nove ere, koji se u hrišćanstvu smatraju prvim propovjednicima i učiteljima novozavjetne vjere.

Tada se završava Petrovski post i počinje pričešće vjernika. Petrovdan je jedan od 15 najvećih hrišćanskih praznika.

Sveti apostol Petar bio je jedan od dvanaestorice apostola i jedan od najodanijih Hristovih sljedbenika. Riječi "Ti si Hristos, Sin Boga Živoga", zapisane u Jevanđeljima, izraz su njegove tvrde vjere u hrišćansko spasenje, pa se do danas ponavljaju u hrišćanskim molitvama. Kaže se da je Sveti apostol Petar prvi od učenika koji je izrazio nepokolebljivu vjeru u Hrista i njegovu misiju.

Njegovo pravo ime bilo je Simon, sin Jonin, brat Andreje prvozvanog, iz plemena Simeonova, iz grada Vitsaide, a Petar (na grčkom znači "kamen" ili na hebrejskom Kifa) mu je dao Hristos zbog njegove tvrde vjere.

"Ti si, Petre, stijena na kojoj ću sagraditi crkvu svoju i vrata paklena neće joj ništa moći", kaže Jevanđelje po Mateju.

Sveti apostol Petar smatra se da je napisao dvije poslanice poznate kao - Saborne Petrove poslanice koje su pridružene Novom zavjetu.

Nakon Hristovog vaznesenja i silaska Svetog Duha na apostole, propovijedao je vjeru po Palestini, Siriji, Antiohiji, Maloj Aziji i Rimu, đe je dva puta boravio.

Kao episkop proveo je sedam godina u Antiohiji i tada je za sljedbenike Hristovog učenja nastao pojam hrišćani. Apostol Petar je predstavljen kao "neustrašivi i silni propovjednik Jevanđelja", čije se ime pominje posle silaska Svetog Duha na apostole i poslije besjede koju je održao u Jerusalimu, kada je "pridobio i preobratio u hrišćanstvo 3.000 duša". Činio je moćna čudesa: liječio je bolesne, vaksrsavao mrtve; čak i od sjenke njegove isceljivali su se bolesnici. Imao je veliku borbu sa Simonom Volhom, koji se izdavao za boga, a u stvari bio je sluga satanin koga je posramio i pobijedio.

Za vrijeme vladavine imperatora Nerona u progonu hrišćana uhvaćen je i bačen u tamnicu.

U crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Rimu čuvaju se verige Svetog Petra kao znamenje snage svetitelja u koje ga je okovao car Irod, progonitelj hrišćana. Priča se da su verige same spale sa ruku i nogu svetitelja na pojavu anđela Božijeg.

Sveti apostol Pavle rodom je iz Tarsa i prvo je bio farisej Savle i veliki progonitelj hrišćana.

Bio je veoma obrazovan i imao je status građanina Rima. Pavle nije spadao u grupu prve dvanaestorice apostola, već u sedamdeset drugih apostola.

Bio je oko deset godina mlađi od Hrista sa kojim se nikada nije sreo, ali da je u njega povjerovao i postao jedan od najvećih propovjednika i teologa prve hrišćanske crkve.

"Gospod mu se javio... i čudesno ga preobratio u vjeru Hrišćansku". Kada je krenuo u Damask, na putu je sijevnula munja i začuo se glas s neba: "Savle, Savle, zašto me progoniš", nakon čega je oslijepio.

Savle je tri dana bio slijep, ali mu se vid vratio poslije krštenja, propovijedao je Jevanđelje od Arabije do Španije. Uzevši ime Pavle, od riječi "paulus" što znači mali, propovijedao je hrišćanstvo na većem području Mediterana.

Dvanaest poslanica Svetog Pavla čini dio Novog zavjeta. Car Neron, veliki progonitelj hrišćana, pogubio je oba svetitelja u Rimu. Pavle je uhvaćen u Rimu i bačen u tamnicu. Pogubljen je zajedno sa Petrom. Pavlu je odrubljena glava, a Petar je raspet na krst.

Sveti apostoli Petar i Pavle zaslužni su za krštenje prvih vjernika i njihovo prevođenje u hrišćanstvo.

Episkop Boris je u izjavi za AA kazao, poslije rezolucije koju je donijela Skupština Crne Gore o genocidu u Srebrenici, a za koju je glasala većina zastupnika opozicije i pozicije, došli su kao brojna delegacija, sastavljena od 40 osoba, kako bi odali počast nevino stradalim ljudima u genocidu u Srebrenici

Mitropolit Mihailo i Vladika Boris su prisustvovali obilježavanju 26. godišnjice od genocida u Srebrenici, Vladika je još kazao kako radi dobre saradnje i mira u čitavom regionu treba priznati da se u Srebrenici dogodio genocid, javlja Anadolu Agency (AA).
“Mislim da radi dobre saradnje i mira u čitavom regionu i na čitavom Balkanu, moramo prvo svoje greške da priznamo i da priznamo da se u Srebrenici desio genocid, a poslije toga da krenemo u saradnju radi novih generacija koje dolaze i da nikada više se ne desi nijedan zločin i nijedan genocid jer vjera i nacija nikada ne trebaju da budu niti su razlog za bilo kakav sukob i bilo kakva negiranja”, rekao je Vladika Boris.

Obraćanje Svještenika Žarka L. Đurovića - Cetinje 04.07.2021.g.pdf

Sveti Ivan Crnojević Pravedni, poznat još i kao Sv Ivan Prepodobni Crnojević, je jedan od pet svetitelja Crnogorske Pravoslavne Crkve.

Ivan Crnojević bio je sin Stefanice I. Crnojevića, i Marije Kastrioti. Među narodom je bio takođe poznat i kao Ivan-Beg. Ivan je koristio titulu Gospodar (latinski Dominus), na pečatima se potpisivao kao Ivan Crnojević - Gospodar Zetski. Ženio se dva puta, prvi put sa Gojsavom Arijaniti Komnin, drugi put sa Marom Vukčić Kosača. Imao je tri sina: Đurađa, Stefanicu II. i Stanišu, te dvije ćerke o kojima nema detaljnih istorijskih podataka. Ivan je tokom mladosti proveo 10 godina u zatočeništvu kod bosanskog plemića Stjepana Vukčića Kosače, no pušten je na insistiranje Venecije, koja je bila u savezničkim odnosima sa Stefanicom I. Crnojevićem. Ivan-Beg je tokom svoje vladavine imao sukobe sa Mlečanima, Hercegovcima i Osmanlijama. U uslovima prisustva moćne Turske imperije pod sultanom Mehmedom II, poznatim pod imenom Osvajač, Ivan veoma brzo uočava pogrešnost politike otvorenog sukoba sa Mlečanima, i već 1466. sa Venecijom, uz dosta muke, sklapa mir. Osmansko carstvo u usponu pokrenulo je 1474. veliki napad na Skadar koji je tada bio kontrolisan od strane Mlečana. U tim borbama učestvovale su i Ivan-Begove snage. Iste godine ova Turska ofanziva je slomljena, međutim, Ivan je ośećao da njegova prijestonica na isturenom Žabljaku više nije sigurna, jer se Turci utvrđuju s lijeve strane Morače i obnavljaju Podgoricu, te već 1475. godine počinje gradnju Riječkog Grada na Obodu. Ovo mjesto je još za Ivanovog života ime Obod promenilo u ime Rijeka Crnojevića. Spremajući se da po drugi put napadnu Skadar, Turci stalno napadaju Ivanove teritorije s desne strane Morače i u okolini Skadarskog jezera. Nakon što je zbog Osmanlijske invazije morao napuštiti Žabljak Crnojevića, a kasnije i Obod, Ivan je 1481. godine počeo obnovu Crne Gore, na Cetinjskom polju sagradio je Cetinje, na mjestu starog naselja koje se u istorijskim izvorima spominje još 1440. godine. Cetinje postaje njegova nova prijestonica, tamo je 1484. godine podigao Cetinjski Manastir i Dvor u koji se trajno preselio 1485. godine. Manastir Svete Bogorodice postao je śedište Zetske Mitropolije, koja je nasljedila slobodarsku tradiciju Dukljanske Arhiepiskopije, te se sa pravom smatra pretečom današnje Crnogorske Pravoslavne crkve. Ivan Crnojević umro je 1490. godine, a nasljedio ga je sin Đurađ.

Crnogorska Pravoslavna crkva 4. jula slavi Svetog Ivana Crnojevića Pravednog, svog petog sveca, kojeg je kanonizovala u crkvi Jovana Krstitelja u Bajicama, na Petrovdan 2003 godine.

Silazak Svetoga Duha na apostole – Trojičindan. Poslije Hristovog Vaznesenja učenici su ostali u Jerusalimu i često su se okupljali i zajedno Bogu  molili. Očekujući nestrpljivo da se ispuni  obećanje  Učitelja i Gospoda, da će im poslati Duha Svetoga, koji od Oca ishodi. Umjesto Jude Iskariotskog bacanjem kocke izabran je Matija kao dvanaesti apostol. Na Pedesetnicu svi su bili zajedno, začu se huka koja ispuni svu kuću u kojoj su bili i pokazaše se ognjeni jezici koji su se spuštili na svakog od apostola. Izašavši na krov od kuće, progovorili su i propovijedali okupljenom narodu jezicima koje do tada nijesu znali, tako da su ih svi okupljeni razumjeli, i Jevreji i ostali koji ne govorahu njihov jezik. Tri hiljade ljudi na ovaj dan povjerovalo je propovijedi apostola i krstilo se. Ovaj dan se smatra danom rođenja Crkve Hristove.

Kako su na praznik Pedesetnice Jevreji, znači i apostoli u onu Pedesetnicu, ukrašavali svoje kuće granjem, cvijećem i travom podsjećajući se na vrijeme kad su poslije ropstva lutali sa Mojsijem po pustinji i živjeli u kolibama od granja i lišća, i danas se na praznik Trojčindan - Silaska Svetog Duha na apostole  u pravoslavne crkve unosi  trava i cvijeće od koga se pletu vijenci.

Pošto se ovaj veliki događaj dogodio pedeseti dan poslije Vaskrsenja Hristovog, i praznik se uvijek slavi pedesetog dana poslije Vaskrsa, pa stoga uvijek pada u neđelju. 

Vaznesenje Gospodnje – SPASOVDAN. Pošto je raspet na Krst i sahranjen u grobnici, nakon tri dana Gospod naš, Isus Hristos vaskrsnu iz mrtvih i javi se svojim učenicima, jedanaestorici svetih apostola. Sa njima je proveo 40 dana ođe na zemlji poučavajući ih kako da šire Njegovu vjeru i hrišćansko učenje. Kada prođe 40 dana, poveo ih je sve sa sobom na Maslinsku Goru i rekao im je: "Tako je pisano, tako je trebalo biti, da Hristos postrada i da ustane iz mrtvih treći dan i da se propoveda pokajanje u ime Njegovo i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima, a vi ste svjedoci svemu tome. Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete kršćavati Duhom Svetim, ne dugo poslije ovih dana. Ja ću poslati obećanje Oca Svojega na Vas, a Vi sjedite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u Silu sa visine. Ovim riječima On završi razgovor sa njima, blagosilja ih i poče da se uzdiže na nebo, a njih ostavi da sačekaju silazak Duha Svetoga. Apostoli su stajali i nijemo gledali za Njim, dok nije sasvim iščezao. Utom im se obratiše Anđeli Božiji sa riječima: " Što stojite i gledate? Kako ste viđeli da Gospod odlazi na nebo, tako će On opet doći da sudi živima i mrtvima i onda carstvu Njegovom neće biti kraja".

Vaznesenje Gospodnje spada u pokretne praznike i uvijek pada na četvrtak, četrdeset dana poslije Vaskrsa, a deset dana prije Duhova.

Sveti mučenik Vladimir Dukljanski. Kralj, Prvi Crnogorski Svetac, poštovan od Crnogoraca, Muslimana i Katolika. Sveti Vladimir je još prije kraja 12. vijeka za Dukljansku crkvu bio u najmanju ruku smatran blagoslovljen.

Makedonski kralj Samuilo napao je Duklju. Kralj Duklje Vladimir odlučuje da mu se preda pod uslovom da osvajač poštedi Duklju. Samuilo je Vladimira zatvorio u podrum svog dvora u Prespi. Međutim, Vladimir je boravio u tamnici, provodeći u postu i molitvi dan i noć. I pojavi mu se anđeo božiji, koji ga hrabraše i koji mu javi šta će biti: kako će ga Bog izbaviti iz tamnice, kako će mučeništvom postići carstvo nebesko, kako će primiti vijenac koji ne vene i dobiti nagradu života vječnoga. Ohrabren tom pojavom anđela, Vladimir se sve više i više odavaše postu i molitvi. I jednoga dana kćer cara Samuila, po imenu Kosara, podstaknuta i nadahnuta duhom svetim, priđe ka ocu i zamoli ga: da sa svojim sluškinjama siđe u tamnicu da izmije glavu i opre noge sužnjima i zarobljenicima. Otac joj dozvoli. I tako siđe u tamnicu i izvrši dobro djelo. Utom spazi Vladimira; vidjeći da je lijep na izgled, skroman, krotak i čestit, da je pun mudrosti i razuma božanskog, pusti se s njim u duži razgovor, i učini joj se njegov govor slađi od meda i saća. I tako, ne po kakvoj tjelesnoj požudi, nego što joj je bilo žao njegove mladosti i ljepote, i što ču da je kralj i od kraljevskog roda, zaljubi se u njega; i ode, pošto se s njim oprostila. Želeći da ga oslobodi okova, priđe k caru, padne k njegovim nogama, i ovako mu stane govoriti: „Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati po običaju. Ali, ako je tvom veličanstvu po volji, ili mi daj za muža kralja Vladimira, kojega držiš u tamnici, ili znaj da ću prije umrijeti nego poći za drugoga”. Čuvši to, car se obraduje tome, jer je veoma volio svoju kćer i znao je da je Vladimir od kraljevske loze. Naredi da se učini po molbi njegove kćeri. Odmah posla po Vladimira, naredivši da se okupa i obuče u kraljevsku odjeću, i izvede pred njega. Primi ga milostivo i poljubi pred velikašima carstva svoga, i tada mu da za ženu kćer svoju. I pošto je carski proslavljena svadba njegove kćeri, car postavi Vladimira za kralja; povrati mu zemlju I kraljevinu otaca i svu Dračku zemlju. Potom car posla poruku Dragomiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i sakupi narod, i da nastani zemlju.

Poslije vojnog poraza od Vizantije 1014. godine, umro je makedonski car Samuilo. Njegovom smrću dolazi do obrta, odnosno naglog propadanja makedonskog carstva. Na makedonski prijesto dolazi Vladislav u čiju nemilost pada kralj Vladimir, koji biva ubijen na prevaru.

U Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor staro crnogorske istorije, pisan krajem 12. vijeka, za kralja Vladimira više puta piše da je beatus (blažen - prepodobni, to je prvi stepen svetosti) i tri puta sanctus (u prevodu Sveti). Ljetopis navodi da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenjeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala". Citat:

„... Glava mu je odsječena 4.juna (22. Maja po starom kalendaru). Episkopi uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnoštvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...”

Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u manastir Prečiste Krajinske, na padinama Crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera. Prenos moštiju, prvo je bio u Drač, a zatim u Elbasan.

Pop Dukljanin dalje opisuje, Citat:

„ ...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža...” Mošti Vladimirove bijahu čudotvorne i proglašen bi Vladimir za Svetitelja.

Sveti car Konstantin (Flavius Valerius Aurelius Constantunus ) puno ime na lat. Naziva se i ravnoapostolni jer je 313 godine dao slobodu hrišćanima. Roditelji cara Konstantina bili su car Konstancije Flor i carica Jelena. Flor je imao još đece od druge žene, a sa Jelenom imao je samo Konstantina. Kada je  Konstantin postao car imao je tri velike bitke: jednu protiv Maksencija u Rimu, drugu protiv Skita na Dunavu i treću protiv Vizantinaca. Pred borbu sa Maksencijem, kada Konstantin bijaše u velikoj brizi i sumnji u svoj uspjeh, javi mu se po danu presjajan krst na nebu, sav okićen zvijezdama, i na krstu stajaše napisano: ovim pobjeđuj. Car zadivljen naredi da se iskuje veliki krst, sličan onome koji viđe, i da se nosi pred vojskom. Silom krsta, on zadobi slavnu pobjedu nad brojno nadmoćnim neprijateljem kod mosta Milvija. Maksencije se udavi u rijeci Tibru. Odmah potom car Konstantin izda znameniti Edikt u Milanu 313. godine, da prestanu gonjenja hrišćana. Pobijedivši Vizantince, on sagradi divan prijestoni grad na Bosforu, koji se od tada prozva Konstantinopolj. No pred tim Konstantin pade u tešku bolest prokaznu. Tada mu se javiše apostoli Petar i Pavle i rekoše mu da potraži episkopa Silvestra koji će ga izliječiti od strašne bolesti. Episkop ga pouči vjeri hrišćanskoj i krsti. Kada nasta razdor u crkvi zbog smutljivog jeretika Arija, car sazva prvi Vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine, đe se jeres osudi, a Pravoslavlje utvrdi. Sveta Jelena, blagočestiva majka careva, borila se mnogo za vjeru Hristovu. Ona posjeti Jerusalim i pronađe Časni Krst Gospodnji, i sazida na Golgoti crkvu Vaskrsenja i još mnoge druge crkve po Svetoj Zemlji. U svojoj osamdesetoj godini predstavi se ova sveta žena Gospodu 327. godine. A car Konstantin nadživi svoju majku za deset godina i upokoji se u svojoj šezdeset petoj godini u gradu Nikomidiji. Tijelo njegovo bi sahranjeno u crkvi Svetih Apostola u Carigradu.

Sveti Stefan piperski rodio se u Župi nikšićkoju selu Kuta od čestitih roditelja koji su ga vaspitali u tradicionalnom hrišćanskom i crnogorskom duhu. Sveti Stefan je odrastao pored Manastira Svetog Luke u Župi a čim je stasao otišao je u Manastir Moraču đe je učio i ispunjavao duhovnim vrlinama, u Manastiru Morača je primio monaški čin a kasnije rukopoložen u čin đakona i svještenika. Tu se podvizavao i bogougodno živio monaškim i isposničkim životom dugi niz godina.

U tom vremenu krajevi oko grada i Kolašin bili su pod upravom Otomanskog carstva sa čijom voskom  stalno ratovahuokolna Crnogorska plemena.Te borbe i napadi na Crnu Goru nijesu zaobilazili manastir Moraču i bratsvo manastira trpjelo je česte progone.Sveti Stefan se povuče visoko u planinu u mjesto Trmanja đe nastavi isposnički život. Ali ni tu ne mogaše imati mira od napada Osmanlija. Pa otiđe da traži mjesto đe bi mogao tiho i mirno isposnički da živi u tom teškom vremenu. Naseli se iznad sela Crnci u plemenu Piperskom. Tu pored izvora koji se zove Gospođina voda sagradi ćeliju i kamenu crkvicu na jednoj stijeni i posveti je Rođenju Presvete Bogorodice. Velikim trudom uz pomoć naroda ogradi manastir kamenim zidom i oko njega se sabraše učenici koji primiše monaški život. Na ovom neprisupačnom mjestu pokloniše mu imanje za potrebe manastira koji narod nazva Ćelija Piperska. Okolni narod vidjeći veliku vjeru i požrtvovaje, poštovaše Svetog Stefana njegove savjete uvažavahu.

Neprestano zivjeći u postu i molitvi doživje Sveti Stefan duboku starost i predade mirno svoju dušu Gospodu 20 maja 1697 godine po starom kalendaru. Bi ožaljen od naroda i časno sahranjen ovaj ugodnik Božiji.

Često su mnogi gledali kako na grob ovog svetitelja padaju buktinje sa neba i svijetle dugo. Poslije četri godine od smrti Svetog Stefana 1701 za vrijeme vladiavine Mitropolita Danila Petrovića  bratstvo manastira pozva čestitog svještenika iz porodice Lainović te sa molitvom otvoriše njegov grob i nađoše netruležne mošti Svetog Stefana koje postaviše u crkvu manstirsku i pored njih se dogodiše mnoga čuda.

U Hramu Svetog Save na Vračaru, pod predsjedništvom patrijarha srpskog Porfirija, počeo je radni dio zasijedanja Sabora Srpske pravoslavne crkve, na kome će se izabrati mitropolit crnogorsko-primorski.

Vikarni episkop CPC Boris Bojović smatra da je biranje crnogorskog mitropolita u Beogradu pokušaj krađe identiteta i istorije Crne Gore.

„Mitropolija crnogorsko-primorska je dio SPC, to piše i u Ustavu SPC. Zvanična država crnogorsko-primorske eparhije je Srbija. Oni već decenijama pokušavaju da se lažno predstave kao mitropolija crnogorska, što nije tačno, jer mitropolija crnogorska je Crnogorska pravoslavna crkva. To je pokušaj krađe identiteta i istorije. Sama činjenica da se mitropolit bira u Beogradu govori da je taj dio crkve zavisan od Beograda i Beogradske patrijaršije.“ 

Autonomija koju je mitropolit Amfilohije zagovarao bila je samo lični interes, smatra Bojović.

„Za CPC izbor u Beogradu nema neki značaj, sem da vjernici Mitropolije crnogorsko-primorske jednom za svagda kažu da su vjernici SPC. Mitropolit Amfilohije je pokušao da napravi autonomiju crkve, ali ne radi vjernika i crkve, već sebe radi i radi svoje koristi” 

Ugovor sa SPC ne treba potpisati, dok je ugovor sa CPC kao domicilnom crkvom suvišan, kaže Bojović.

„Kao jedina domicilna crkva crnogorskog pravoslavnog naroda, predložili smo da se i sa nama potpiše Temeljni ugovor, iako znamo da se sa domicilnim crkvama ne potpisuje ugovor. Svi ugovori koji se potpišu mogu biti raskinuti. Slično je i sa izmjenama zakona. Nadam se da će se jednog dana izmijeniti zakoni i da će sva imovina MCP biti upisana na državu, što je i bio slučaj sa Knjaževinom Crnom Gorom. U tom slučaju crkva može biti samo korisnik”, kazao je Bojovic za Gradski portal.

preuzeto sa: https://gradski.me/2021/05/25/bojovic-zele-nasu-istoriju-i-identitet/