Slide 1
ЦРНОГОРСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА
ЕПИСКОПИЈА ОСТРОШКО НИКШИЋКА
Slide 1
Slide 1
Slide 1
Slide 1
Епископија
острошко никшићка
Slide 1
Slide 1
Slide 1
slajd2023.jpeg
slajd2023.jpeg
previous arrow
next arrow

Вијести

Na Vaskrs 2021 god svetu Arhijerejsku liturgiju u crkvi sv. Ivana Crnojevića na Cetinju služio je preosvećeni Episkop Nikšićki Boris sa svještenstvom, Njegovo Blaženstvo Mitropolit Crnogorski Mihailo molitveno je uzeo učešća u proslavi najvećeg praznika Vaskrsa i obratio se vjernicima na kraju liturgije. Obavljeno je krstenje petoro đece. A Paskalnu večernju službu episkop Boris služio je u obnovljenoj crkvi svetog Ilije u Vojnićima-Čevo.

xvA pošto minu subota, na osvitku prvog dana neđelje, dođoše Marija Magdalina i druga Marija da osmotre grob.

I gle, zemlja se zatrese veoma; jer anđeo Gospodnji siđe s neba. i pristupivši odvali kamen od vrata grobnih i sjeđaše na njemu.

A lice njegovo bijaše kao munja, i odijelo njegovo bijelo kao snijeg.

I u strahu od njega uzdrhtaše stražari, i postadoše kao mrtvi.

A anđeo odgovarajući reče ženama: Ne bojte se vi; jer znam da Isusa raspetoga tražite.

Nije ođe; jer ustade kao što je kazao. Idite da vidite mjesto gdje je ležao Gospod.

I idite brzo i recite učenicima njegovim da ustade iz mrtvih; i gle, on će pred vama otići u Galileju; tamo ćete ga viđeti. Eto kazah vam.

I izišavši brzo iz groba, sa strahom i radošću velikom pohitaše da jave učenicima njegovim.

A kad iđahu da jave učenicima njegovim, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši, uhvatiše se za noge njegove i pokloniše mu se.

Tada im reče Isus: Ne bojte se, idite te javite braći mojoj neka idu u Galileju, i tamo će me viđeti.

A dok one iđahu, gle, neki od stražara dođoše u grad i javiše prvosvještenicima sve što se dogodilo.

A oni sastavši se sa starješinama učiniše vijeće, i dadoše vojnicima dovoljno novaca, govoreći:

Kažite: učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali.

I ako to čuje namjesnik, mi ćemo ga uvjeriti i vas osloboditi brige.

A oni uzevši novce, učiniše kao što bijahu naučeni. I razglasi se ova riječ među Judejcima do danas.

A Jedanaest učenika otiđe u Galileju, na goru kuda im je zapovjedio Isus.

I kad ga viđeše, pokloniše mu se; a neki posumnjaše.

I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji.

Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha,

Učeći ih da drže sve što sam vam zapovijedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin

(Jevanđelje po Mateju 28,1-20)

Na Veliki petak se obilježava raspeće Isusa Hrista na Golgoti i u hrišćanstvu se smatra najtužnijim danom.

VELIKI PETAKNakon što  je Juda izdao Gospoda Isusa Hristosa i što su ga tokom noći uhvatili, jevrejski prvosvještenici i narodne starješine predadoše ga Pontiju Pilatu, koji opra ruke i, dok je svjetina vikala: „Raspni ga, raspni“ (Jn. 19, 6), dade da ga išibaju i razapnu. Onda mu obukoše purpurni ogrtač, staviše na glavu trnov vijenac i pljuvaše ga. Iznio je svoj krst na Golgotu, đe su ga na njega razapeli, zajedno sa dva razbojnika. „A stajahu kod Isusova krsta mati njegova, i sestra njegove majke Marija Kleopova, i Marija Magdalina“ (Jn. 19, 25), a od učenika samo Jovan Bogoslov. U tri sata popodne Isus ispusti duh svoj, a Sunce se pomrači, zemlja zatrese i hramovna zavjesa pocijepa na pola. Tijelo mu uze Josif iz Arimateje i položi u grob.

Evanđelja

Evanđelje na Veliki petak

 
Mt. 27. 1-61
(Zač. 110).
1. A kad bi jutro, učiniše vijeće svi prvosvjštenici i starješine naroda protiv Isusa da ga pogube.
2. I svezavši ga odvedoše, i predaše ga Pontiju Pilatu, namjesniku.
(Zač. 111).
3. Tada viđevši Juda, izdajnik njegov, da ga osudiše, raskaja se, i vrati trideset srebrnika prvosvještenicima i starješinama
4. Govoreći: Sagriješih što izdadoh krv nevinu. A oni rekoše: Šta mi marimo za to? Ti ćeš viđeti.
5. I bacivši srebrnike u hramu, iziđe, i otiđe te se objesi.
6. A prvosvještenici, uzevši srebrnike, rekoše: Ne valja ih metnuti u hramovnu riznicu, jer su cijena za krv.
7. Nego se dogovoriše te kupiše za njih lončarevu njivu za groblje strancima.
8. Zato se ta njiva i prozva Krvna njiva do danas.
9. Tada se ispuni što je kazano preko proroka Jeremije koji govori: I uzeše trideset srebrnika, cijenu cijenjenoga, koga su cijenili sinovi Izrailjevi;
10. I dadoše ih za njivu lončarevu, kao što mi kaza Gospod.
11. A Isus stade pred namjesnikom, i zapita ga namjesnik govoreći: Jesi li ti car judejski? A Isus mu reče: Ti kažeš.
12. I kad ga tužahu prvosvještenici i starješine, ništa ne odgovori.
13. Tada mu reče Pilat: Zar ne čuješ koliko protiv tebe svjedoče?
14. I ne odgovori mu ni na jednu riječ, tako da se namjesnik divljaše veoma.
15. A o Prazniku bijaše običaj u namjesnika da narodu pusti po jednoga sužnja koga oni hoće.
16. A tada imahu poznatoga sužnja po imenu Varavu.
17. I kada se sabraše, reče im Pilat: Koga hoćete da vam pustim? Varavu ili Isusa nazvanoga Hristosa?
18. Jer znađaše da su ga iz zavisti predali.
19. A kada sjeđaše u sudu, poruči mu žena njegova govoreći: Ne miješaj se ti ništa u sud toga pravednika, jer danas u snu mnogo postradah zbog njega.
20. A prvosvještenici i starješine nagovoriše narod da ište Varavu, a Isusa da pogube.
21. A namjesnik odgovarajući reče im: Koga hoćete od ove dvojice da vam pustim? A oni rekoše: Varavu.
22. Reče im Pilat: Šta da činim sa Isusom nazvanim Hristosom? Rekoše mu svi: Da se razapne!
23. Namjesnik pak reče: A kakvo je zlo učinio? A oni iz glasa povikaše govoreći: Da se razapne!
24. A kad viđe Pilat da ništa ne pomaže, nego još veća buna biva, uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći: Ja sam nevin u krvi ovoga pravednika; vi ćete viđeti.
25. I odgovarajući sav narod reče: Krv njegova na nas i na đecu našu!
26. Tada im pusti Varavu, a Isusa, šibavši, predade da se razapne.
(Zač. 112).
27. Tada vojnici namjesnikovi uzeše Isusa u sudnicu i skupiše na njega svu četu vojnika.
28. I svukavši ga, obukoše mu purpurni ogrtač.
29. I opletavši vijenac od trnja, metnuše mu na glavu, i dadoše mu trsku u desnicu; i kleknuvši na koljena pred njim, rugahu mu se govoreći: Zdravo, care judejski!
30. I pljunuvši na njega, uzeše trsku i biše ga po glavi.
31. I kad mu se narugaše, svukoše s njega ogrtač, i obukoše ga u haljine njegove, i povedoše da ga razapnu.
32. I izlazeći nađoše čovjeka iz Kirine po imenu Simona i natjeraše ga da mu ponese krst.(Zač. 113).
33. I došavši na mjesto koje se zove Golgota, to jest: Mjesto lobanje,
34. Dadoše mu da pije ocat pomiješan sa žuči, i okusivši ne htje da pije.
35. A kad ga razapeše, razdijeliše haljine njegove bacivši kocku.
36. I sjeđahu ondje te ga čuvahu.
37. I staviše mu iznad glave krivicu njegovu napisanu: Ovo je Isus car judejski.
38. Tada raspeše s njim dva razbojnika, jednoga s desne i jednoga s lijeve strane.
39. A koji prolažahu huljahu na njega mašući glavama svojima
40. I govoreći: Ti koji hram razvaljuješ i za tri dana sagrađuješ, spasi sam sebe; ako si Sin Božiji, siđi sa krsta!
41. A tako i prvosvještenici sa književnicima, starješinama i farisejima podsmijevajući se govorahu:
42. Druge spase a sebe ne može da spase. Ako je car Izrailjev, neka siđe sad s krsta, pa ćemo vjerovati u njega.
43. Uzdao se u Boga, neka ga izbavi sad, ako mu je po volji; jer govoraše: Ja sam Sin Božiji.
44. Tako isto i razbojnici raspeti s njim rugahu mu se.
45. A od šestoga časa bi tama po svoj zemlji do časa devetoga.
46. A oko devetoga časa, povika Isus iz svega glasa govoreći: Ili, Ili, lima savahtani? To jest: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
47. A neki od onih što stajahu ondje čuvši to govorahu: Ovaj zove Iliju.
48. I odmah otrča jedan od njih te uze sunđer, i napuni octa, pa natače na trsku, te ga pojaše.
49. A ostali govorahu: Ostavi da vidimo hoće li doći Ilija da ga izbavi.
50. A Isus opet povika iz svega glasa, i ispusti duh.
51. I gle, zavjesa hrama razdrije se na dvoje, od gornjega kraja do donjega; i zemlja se potrese, i kamenje se raspade;
52. I grobovi se otvoriše, i ustadoše mnoga tijela svetih koji su pomrli;
53. I izišavši iz grobova po vaskrsenju njegovu, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.
54. A kapetan i koji s njim čuvahu Isusa, vidjevši da se zemlja trese i šta bi, uplašiše se vrlo govoreći: Zaista ovaj bijaše Sin Božiji.
55. I ondje bijahu i gledahu izdaleka mnoge žene koje su išle za Isusom iz Galileje i služile mu.
56. Među kojima bijaše Marija Magdalina i Marija, mati Jakovljeva i Josijina, i mati sinova Zevedejevih.
57. A kad bi uveče, dođe čovjek bogat iz Arimateje, po imenu Josif, koji je takođe bio učenik Isusov.
58. Ovaj pristupivši Pilatu zamoli za tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu dadu tijelo.
59. I uzevši Josif  tijelo, zavi ga u platno čisto.
60. I stavi ga u svoj novi grob što je bio isjekao u kamenu; i navalivši veliki kamen na vrata od groba, otide.
61. A onđe bijaše Marija Magdalina i druga Marija, koje sjeđahu prema grobu.

Blagovijesti iconCrnogorska pravoslavna crkva i vjerni narod crnogorski danas slave Blagovijesti, praznik śećanja na susret djevice Marije i arhanđela Gavrila, koji joj je, prema jevanđeljima, saopštio da će roditi spasitelja ljudskog roda.

Blagovijesti se praznuju od prvih dana hrišćanske propovjedi, jer se smatra da je ovom viješću arhanđela Gavrila obistijenjeno proročanstvo strarozavjetnog proroka Danila i da je viješću anđela blagovjesnika počela hrišćanska istorija spasenja.

Prema Jevanđelju, arhanđel Gavrilo se javio djevici Mariji obasjan arhanđelskom svjetlošću, "u trenutku kada je ona držala otvorenu knjigu proroka Isajije i razmišljala o njegovom velikom prororčanstvu", i saopštio joj da će roditi sina Božijeg.

Sa ovom blagoviješću arhanđela, "silaskom svetog duha na prečistu djevu", počinje obnova čovječanstva, a riječima arhanđela Gavrila "Raduj se, Blagodatna, Gospod je s tobom", otvara se istorija Novog Zavjeta i počinje preobražaj čovječanstva.

U pravoslavnim hramovima scena Blagovijesti sa djevicom Marijom sa bijelim krinom i Jevanđeljem u ruci slika se na carskim dverima koja su ulaz u oltarski prostor i simbolično put u Carstvo nebesko.

Praznik Blagovijesti i bezgrešnog začeća djevice Marije, koja je u 15. godini povjerena na staranje pravednom Josifu, koji je tada imao 84 godine, slavi se uvijek 7. aprila, tačno devet mjeseci prrije Božića.

Blagovijesti, kao i Božić i Vaskrs, spadaju u radosne događaje i radosne hrišćanske praznike.

Dan poslije praznika Blagovijesti, Crkva slavi Svetog arhanđela Gavrila, koji je, prema zapisima Četvoro jevanđelja, zadužen za radosne vijesti.

U crkvenoj ikonografiji, blagovjesnik Gavrilo se predstavlja ne samo u sceni Blagovijesti, već i pred praznim grobom Hristovim kako objavljuje njegovo vaskrsenje, ukazujući tako na novu vjeru i smisao života po Jevanđelju.

INTERVJU: Episkop ostroško-nikšićki CPC za Portal Analitika

Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi su povjereni pravoslavni Crnogorci. Jedina duhovna institucija pravoslavnih Crnogoraca jeste CPC. Dužni smo da vodimo svoje vjerujuće putem vjere, ljubavi i tradicije Crne Gore, istakao je Bojović

DP 7802

Episkop ostroško-nikšićki Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) Boris Bojović ocijenio je u intervjuu za Portal Analitika da politički potomci vinovnika uništenja Crne Gore iz 1918. godine pokušavaju da obmanu Crnogorce pričama o demokratiji i pomirenju sa, kako kaže, očiglednim ciljem da izvrše njihovu asimilaciju.

„Molim ih da ne iskušavaju naše strpljenje. Neka ne kušaju koliko smo spremni braniti i živjeti za našu građansku Crnu Goru. Svaki grafit i poruka našim komšijama i prijateljima druge vjere i nacije doživljavamo kao napad na nas. Crna Gora je naša zajednička domovina i taj građanski i evropski put je jedini garant mira i prosperiteta“, poručio je Bojović.

On je još jednom ponovio apel za pomoć upućen vjernicima i prijateljima CPC iz razloga što već četiri mjeseca, koliko je prošlo od uspostavljanja nove vlasti, nijesu dobili pomoć od vlade koja sljeduje sve vjerske organizacije.

„Do sada je uvijek bilo pomoći naših vjernika i prijatelja, ali mislimo da je neophodno da se uključe svi oni kojima su bliski CPC i stavovi koje ona zastupa. Mislimo da je najbolje rješenje da to budu redovni mjesečni prilozi, koji se mogu obezbijediti trajnim nalozima. Da ponovimo, veoma smo zahvalni svima koji su do sada pomagali i nek im Bog nadoknadi zdravljem i svakim blagoslovom“, kazao je episkop ostroško-nikšićki za naš portal.

ANALITIKA: Skupština Glavnog grada, na sjednici održanoj 17. decembra 2020, usvojila je odluku o dodjeli zemljišta Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC) za izgradnju hrama. Vlada Crne Gore je, na sjednici održanoj istoga dana, povukla saglasnost prethodne vlade izdatu lokalnim vlastima o ustupanju zemljišta sa obrazoženjem da se predviđena parcela navodno nalazi pod sudskim sporom. Potpredsjednik savjeta Mitropolije CPC Stevo Vučinić kazao je tada za medije da je „vladina odluka očajnički akt koji ne proizvodi pravne posljedice“ i da će „spor vjerovatno završiti na Ustavnome sudu“. Možete li nam reći da li je došlo do pomaka u ovom sporu? Da li ćete, u međuvremenu, tražiti novu lokaciju?

BOJOVIĆ: Nadamo se da je administracija Glavnog grada Podgorice predala Ustavnom sudu Crne Gore zahtjev za ocjenu ustavnosti naknadne odluke nove vlade da poništi odluku kojom je prošla vlada odobrila ustupanje zemnjišta za izgradnju Crnogorske saborne crkve u Podgorici. Nemam detaljnih informacija, nadam se u dobru volju da se ovo pitanje riješi. Ovakve vladine odluke i način donošenja još jednom su pokazale koliko smo diskriminisani i koliko vlada brine o potrebama vjernika CPC.

ANALITIKA: Glavni grad je CPC ustupio zemlju na Malome brdu u Podgorici još 2013. godine. Predsjednik lokalnog parlamenta Đorđe Suhih, na pomenutoj sjednici od 17. decembra, istakao je kako je uređenje dodijeljenog zemljišta bilo preskupo te je zato donijeta odluka da se CPC dodijeli znatno manja parcela, ali u urbanizovanom dijelu grada. Zašto se na zamjenu lokacije za gradnju hrama CPC u Podgorici čekalo toliko vremena i kako je uopšte došlo do toga da lokalne vlasti 2013. godine ustupe parcelu do koje, niti ima uređenog puta, niti je komunalno opremljena?

BOJOVIĆ: Na ova pitanja bi mnogo bolje odgovorili nosioci lokalne vlasti, pogotovo one prethodne iz 2013. godine. Ono što su predstavnici CPC dogovorili sa njima nije ispoštovano, jer nam je dodijeljeno zemljište do kojeg se može doći jedino helikopterom ili dronom. Ta parcela se nalazila u dijelu Malog brda, prema starom putu Podgorica - Danilovgrad. Sa predstavnicima gradske vlasti bila je dogovorena adekvatna lokacija, prihvaćena od strane CPC. Međutim, pri dodjeli namjerno su zamijenili brojeve parcele i dodijeli nam potpuno drugu parcelu. Nakon toga smo pokušavali da dodijeljenu parcelu zamijenimo. 

Predstavnici Glavnog grada uvijek su bili korektni u razgovorima i obećanjima, ali veoma spori na djelima i rješenjima. Ukratko, da su hjeli dodijelili bi nam zemlju za izgradnju. „Ko hoće da pomogne nađe način, ko neće nađe izgovor!” 

ANALITIKA: Kako ocjenjujete inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti čl. 12 novog Zakona o slobodi vjeroispovjesti koju je klub poslanika „Crno na bijelo” (GP Ura + „Civis“) podnio Ustavnom sudu iako su, podsjetimo, prilikom glasanja za izmjene navedenog zakona kazali da će kompletan Zakon staviti na ocjenu Ustavnoga suda?

BOJOVIĆ: Kako se može ocijeniti osim kao krajnje licemjerstvo!? Prvo prihvate i na nelegitiman i protivustavan način glasaju za zakon, a onda traže ocjenu ustavnosti jednog člana tog zakona. Ne ulezeći u dnevnu politiku, nijesmo čuli da je iko rekao da su ovi ljudi dobro uradili! Uhvatili su se u opasnu igru, koja šteti pravoslavnim Crnogorcima prije svega. Ne možemo im to zaboraviti i javno ih pozivamo da se pokaju i zatraže dijalog sa CPC.

ANALITIKA: Filip Adžić, funkcioner GP Ura i savjetnik potpredsjednika Vlade Crne Gore Dritana Abazovića, izjavio je u oktobru prošle godine da, iako nije vjernik, jeste neko kome je CPC bliska i da ju je kao mlađi često posjećivao. Ipak, dodao je, smatra da je CPC dolaskom na njeno čelo g. Mihaila postala glasilo, ekspozitura i partijska crkva Demokratske partije socijalista (DPS). Adžićev partijski kolega i odbornik GP Ura u Skupštini Glavnog grada Zoran Mikić, koji je 17. decembra glasao za ustupanje zemljišta CPC, na sjednici lokalnog parlamenta iznio je slične ocjene na račun Crnogorske crkve. Naime, kazao je da je „CPC svedena na nivo isturene partijske jedinice“ i da misli „da je tamo mnogo više politike a mnogo manje vjere“. Kako komentarišete ove izjave? 

BOJOVIĆ: Svako ima pravo da čini sa svojim obrazom i dušom što želi! Tu slobodu nam je dao Bog, ali nije nam sve na korist. Pritom, mislim naravno na duhovnu i moralnu korist. A to lažno napadanje Mitropolita Mihaila i cijele CPC demantuju činjenice. 

Ko služi u crkvama i manastirima u Crnoj Gori, CPC ili SPC? Ko je dobio lokacije, logistiku, ogromne donacije iz državnog budžeta, CPC ili SPC? Da smo mi bili bilo čija ekspozitura valjda bi nam pomogli i ojačali nas. Možda ti ljudi sve gledaju kroz sebe i svoje odnose. Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi su povjereni pravoslavni Crnogorci. Jedina duhovna institucija pravoslavnih Crnogoraca jeste CPC.

Dužni smo da vodimo svoje vjerujuće putem vjere, ljubavi i tradicije Crne Gore. Moramo iskazati svoj stav o svim društvenim događanjima koja se tiču pravoslavnih Crnogoraca i svega onog što nas dotiče kao građane Crne Gore. Ma koliko se ko ogriješio govoreći ovakve i slične riječi uperene protiv CPC naša vrata i naša srca su otvorena za razgovor i dijalog.

ANALITIKA: Lider GP Ura i potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović kazao je u jednom intervjuu da je DPS tretirao CPC kao nevladinu organizaciju. Kako komentarišete navedenu ocjenu vicepremijera?

BOJOVIĆ: Odgovoriću pitanjem: Kako CPC tretira pomenuti gospodin? Nek postavi pitanje sebi i svojim saradnicima koji su vjernici i prijatelji CPC. Puna su im usta demokratije, suživota, jednakosti! Ja ih najljubaznije molim: Nemojte nas više braniti! Izdržali smo i pod režimom SR Jugoslavije, pa će nam Bog i narod pomoći da i izdržimo i vašu brigu i ljubav prema CPC.

ANALITIKA: Kakav je odnos nove vlasti prema CPC i kakva su vaša očekivanja od nje?

BOJOVIĆ: Odnosa nema, osim diskriminacije od strane vlasti. Mi izgleda za njih ne postojimo, nikada nijesu izgovorili ili napisali: Crnogorska pravoslavna crkva. Nikada nijesu odgovorili na neki naš zahtjev. Ali to nek služi njima na obraz.

Naša očekivanja su samo u milost Božiju koja će dozvati pameti ljude koji su sada u vladi Crne Gore da shvate da su oni krivci za podjele i da im se neće ostvariti zamisao da unište CPC. Koliko god upirali neće im uspjeti da pravoslavne Crnogorce privole da idu u SPC, a Crnu Goru svedu na geografski pojam. 

Kao što se kaže: istorija se ponavlja drugi put kao farsa. 

Godine 1918. ostavili su nas bez države, crkve i imena. Sad politički potomci vinovnika uništenja Crne Gore iz toga vremena pokušavaju da nas obmanu pričama o demokratiji, pomirenju i narodnoj volji. Očigledno je cilj da se „pomirimo” da nas nema i da dozvolimo asimilaciju. Molim ih da ne iskušavaju naše strpljenje. Neka ne kušaju koliko smo spremni braniti i živjeti za našu građansku Crnu Goru. Svaki grafit i poruka našim komšijama i prijateljima druge vjere i nacije doživljavamo kao napad na nas. Crna Gora je naša zajednička domovina i taj građanski i evropski put je jedini garant mira i prosperiteta. 

ANALITIKA: Na protestima Srpske pravoslavne crkve (SPC) tokom prošle godine dominirale su tzv. zastave-trobojke. Među njima čak i one sa četiri ocila koje nemaju nikakvog utemeljenja u crnogorskoj istoriji. S druge strane, krstaš-barjak pod kojim je Crna Gora izvojevala slobodu nakon više vjekova osmanske okupacije bilo je gotovo nemoguće uočiti. Možete li nam objasniti kako je došlo do ovakvog odnosa prema jednom od najupečatljivijih crnogorskih vjerskih i nacionalih simbola i to upravo kod onog dijela Crnogoraca koji tvrdi da baštini ideale petrovićevske Crne Gore?

BOJOVIĆ: Ne slažem se da su oni „dio Crnogoraca”, već su građani Crne Gore koji su dozvolili da ih duhovno vodi Crkva drugog naroda i crkva druge države - Srbije. Neznanje je veliko zlo, koje može da napravi najteže posljedice u društvu. To neznanje koristi SPC i iznosi mitomanske laži o porijeklu Crnogoraca, našim najsvetijim znamenjima i tradiciji. Kažu da je Crna Gora „njihova”, a sve bi u njoj promijenili. 

ANALITIKA: Mnogi kažu da se Crnogorcima u Crnoj Gori uskraćuje jedno od temeljnih ljudskih prava - pravo na slobodu vjeroispovijesti. Iz Vaše crkve ste pozivali da oni koji su se krstili u SPC kao Srbi mogu da se krste CPC kao Crnogorci. Kakvo je Vaše iskustvo?

BOJOVIĆ: Pravo na slobodu vjeroispovijesti vjernicima CPC je uskraćeno i kako su krenuli imam ośećaj da će nas uskoro hapsiti zato što smo svještenstvo CPC. Što se tiče navodnog ponovnog krštenja, možda je pogrešno prenijeto u medijima. Sveta tajna Krštenja je neponovljiva i mi je ne ponavljamo. Samo smo pružili priliku da se u matičnim knjigama CPC upišu ljudi koji su se krstili u SPC, đe im silom upisuju odrednicu da su nacionalno Srbi, da im se ispiše krštenica CPC.

ANALITIKA: U kojoj mjeri je trenutna epidemiološka kriza uticala na vaš rad i bogosluženje? 

BOJOVIĆ: Trenutna epidemiološka situacija je uticala na život i rad svih ljudi pa nije zaobišla ni rad našeg svještenstva. Bogosluženja se vrše sa malim brojem vjernika, uz poštovanje svih mjera. Otežan je parohijiski rad svještenstva, jer su zabranjene pośete. Veliki uspjeh je što smo disciplinom i pridržavajući se propisanih mjera spriječili mogućnost širenja virusa sa naših bogosluženja. 

ANALITIKA: CPC je skoro pozvala vjernike da finansijski pomognu njen rad?

BOJOVIĆ: Poslije 28 godina od kada su pravoslavni Crnogorci na čelu sa blaženopočivšim vladikom Antonijem Abramovićem obnovili Svetu Crnogorsku pravoslavnu crkvu ovo je, koliko se śećamo, prvi javni poziv vjernicima i prijateljima da pomognu CPC. Razlog je jer od uspostavljanja nove vlasti nijesmo četiri mjeseca dobili pomoć od vlade. U periodu od 2006. do 2020. CPC je dobijala pomoć od vlade Crne Gore, kao i druge crkve i vjerske zajednice. Ta pomoć je bila otprilike 4.500 eura mjesečno za funkcionisanje cijele CPC. 

Do sada je uvijek bilo pomoći naših vjernika i prijatelja, ali mislimo da je neophodno da se uključe svi oni kojima su bliski CPC i stavovi koje zastupa. Mislimo da je najbolje rješenje da to budu redovni mjesečni prilozi, koji se mogu obezbijediti trajnim nalozima. 

Da ponovimo, veoma smo zahvalni svima koji su do sada pomagali i nek im Bog nadoknadi zdravljem i svakim blagoslovom. 

INTERVJU: Episkop ostroško-nikšićki CPC za Portal Analitika

Preuzeto sa: https://www.portalanalitika.me/clanak/bojovic-neka-ne-iskusavaju-koliko-smo-spremni-braniti-nasu-gradansku-crnu-goru

 

BB 1

Ljubomir Filipović

 

U Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nema mržnje ni prema kome, a pogotovu ne prema srpskom narodu. To što mi možda ponekad govorimo o grjehovima koje čini SPC prema nama i ukazujemo na koji se način odnose neki navodni “vjernici” SPC prema Crnoj Gori i CPC nije i ne može biti mržnja, kaže u intervjuu CdM-u vladika CPC Boris Bojović. On pojašnjava da je sa vladikom SPC Kirilom “samo krvno blizu” – njihovi đedovi su rođena braća, dok su on i Kirilo pripadnici dva naroda. O tome kako se vladika Boris odlučio za sveštenički poziv,  ima li lijeka za trenutno stanje u Crnoj Gori, zašto vlada mišljenje da CPC podržavaju ateisti… pročitajte u nastavku.

CdM: Za Badnji dan medijima je promakla jedna veoma interesantna činjenica, a koja je paradigma naših podjela. Dva rituala, jedan pred manastirom, a drugi pred dvorom vodila su dva Bojovića. Da li je istina da ste Vi i vladika Kirilo Srpske pravoslavne crkve bliski rođaci?

Bojović: Pošto Vaše pitanje implicira da dovoljno poznajete bratstveničke veze, sa dosta nelagode ću pojasniti rođačke relacije sa predstavnicima strane crkve na poslu u Crnoj Gori. Nekada nemamo pravo na strogu privatnost i dužni smo dati pojašnjenja. Možda je to promisao Božija ili način da shvatimo do koje mjere je podijeljeno pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori. Namjerno kažem stanovništvo, jer Kirilo – Milan Bojović i ja smo samo hematološki (krvno) blizu.

Njegov đed i moj đed su bili rođena braća, dok smo Kirilo i ja pripadnici dva naroda. Pripadamo pravoslavnom hrišćanstvu, ali ne njegujemo slične civilizacijske vrijednosti. Bogu se molimo na dva različita jezika i za dva naroda, pripadamo dvijema crkvama. Kirilo je prihvatio da “mutira” u neki oblik Srbo-Crnogorca, što nije ni čudo, jer mislim da većina njemu sličnih našla “prave” razloge da promijene pripadnost, isplati se valjda.

Podśetio bih na jedan intervju koji sam dao 2008. godine, kada su se ti “mutirani” krvni srodnici odricali svojih predaka i mene kao personifikacije našeg zajedničkog crnogorskog porijekla, kada sam napisao da opraštam rođacima jer su oni to “morali” da urade, a sad vidimo i zašto: Kirilo je postao episkop SPC, jedan njegov rođeni brat, Dragan, postao je poslanik u Skupštini Crne Gore; Draganova supruga Jelena Borovinić postala je ministarka zdravlja, a Kirilov i Draganov rođeni brat Radovan je postao sekretar ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma!

Sada bi trebalo da nas neko ubjedi da bi oni bili na tim mjestima da im vrata kod Amfilohija nije odškrinuo njihov zet Predrag Bulatović (oženio je njihovu sestru od strica). Poslije toga, malo po malo ušli su u sve oblike vlasti – duhovnu, zakonodavnu i izvršnu! Ne sporeći nikada njihovo obrazovanje i profesionalnu stručnost, vidite ipak da nekima isplati „mutirati” – dobiješ sve, a izgubiš sebe!

CdM: Otkud Bojović u CPC?

Bojović: Moja potreba za duhovnim životom povela me još u ranoj mladosti ka crkvi. Rođen sam kao Crnogorac i nijesam prihvatio da promijenim svoj rođenjem stečeni identitet. Godinu dana sam pjevao u horu SPC u Podgorici, a 1998. sam odlučio da se školujem za svještenika i tada sam, sa nepunih 17 godina, naravno otišao u Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Nije ništa čudno: zbog svoje vjere sam u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, zato što sam Crnogorac i što je to naša jedina, iskonska crkva.

CdM: Što je lijek za naše podjele?

Bojović: Ko bi našao taj “lijek” vjerovatno bi dobio Nobelovu nagradu za mir. Mislim da je put ka prevazileženju podijela građansko društvo okrenuto evropskim vrijednostima i što skoriji ulazak u EU. I još jedna veoma bitna stvar. Kako bi se izbjegli sukobi, trebalo bi da prestanu pokušaji posrbljavanja Crnogoraca od strane nove vlasti i srpske crkve u Crnoj Gori. Moraju konačno shvatiti koliko je bitno da Crnogorce ostave u miru i ukoliko ne prestanu da nas ubjeđuju da treba da se navikavamo na neku “novu” Crnu Goru, a pri tom da ne možemo ući u naše crkve i manastire da se Bogu molimo, rizikuju mnogo. Nikada nije bilo više napetosti u Crnoj Gori.

 

CdM: Filip Adžić, poslanik URA, i deklarisani vjernik CPC, rekao je da se crnogorska crkva pretvorila u crkvu DPS-a, što ga je i udaljilo od nje. Gospodin Adžić je političar, ali što biste rekli vjernicima koji se možda osjećaju slično?

Bojović: Mogu samo citirati: “Ko ośeća težinu svojih grjehova, taj ne obraća pažnju na grijehe bližnjega.” (Ava Mojsej)

CdM: Kažu da CPC podržava više ateista i pripadnika drugih konfesija nego pravoslavaca u Crnoj Gori. Je li CPC duhovna potreba Crnogoraca ili politički projekat crnogorske države?

Bojović: Postoji veliki apsurd u tim izjavama da crkvu podržavaju “ateisti”. CPC je nasušna duhovana potreba pravoslavnih Crnogoraca koji su je obnovili 1993. godine, ali i potreba Države Crne Gore da u okvirima svojih granica uredi svoju Crnogorsku crkvu. Crkva je Hristova, ali je podijeljena na administrativne jedinice, tako da svaka Država koja ima većinsko pravoslavno stanovništvo ima i svoju samostalnu crkvu.

CdM: CPC se pripisuje da flertuje sa desničarima iz regiona, posebno sa onima u Hrvatskoj i da je generator mržnje prema Srbima. Da li je to istina, gaji li se mržnja u crnogorskoj crkvi?

Bojović: U CPC nema mržnje ni prema kome, a pogotovu ne prema srpskom narodu i našoj braći u Hristu. Sama Crkva propisuje – mrzi grijeh a ne grješnika! To što mi možda ponekad govorimo o grjehovima koje čini SPC prema nama i ukazujemo na koji se način odnose neki navodni “vjernici” SPC prema Crnoj Gori i CPC nije i ne može biti mržnja. Čudno je da nekoga toliko pogađa istina koju svako dobronamjeran vidi, da to proglasi za mržnju.

Vjerovatno svoj iskrivljeni pogled na svijet projektuju na druge. Neka im je Bog u pomoć! Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama, pogotovo portala rusko-srpske desničarske provenijencije i viđećete koliko je mržnje protiv CPC i svega što je vezano za Crnu Goru. O izjavama nekih zvaničnika ne bismo trošili riječi.

CdM: Kapela na Lovćenu se opet agresivno promoviše. Traži se kompromis. I mauzolej i kapela je rješenje – kažu “umjereni” glasovi u SPC. Što kažete Vi?

Bojović: Ne postoje umjereni glasovi oko toga pitanja, već oni predstavljaju rušilačku politiku svakog ko to promoviše. Sve je u cilju nasilnog posrbljavanja i poništenja Crne Gore. Kapela o kojoj govore nije Njegoševa, već je crkva podignuta kao imperijalni akt kralja Aleksandra Karađorđevića nad Crnom Gorom. Da su željeli stvarnu obnovu Njegoševe kapele, koju je on posvetio Svetom Petru Cetinjskom, ne bi je nepovratno oburdali, pošto je bila oštećenja u Prvom svjetskom. Kapelu Karađorđevića niko ne može vrnuti na Lovćen!

CdM: Etnofiletizam je prisutan na obije strane među vjernicima, trobojke na vjerskim objektima tjeraju vjernike od Mitropolije i SPC. Sa druge strane mnogi ne mogu da prihvate CPC kao crkvu sve dok ona ne bude kanonski priznata od Konstantinopolja. Ovo čini da se ljudi udaljavaju od pravoslavlja i hrišćanstva. Što je za Vas pravoslavlje, zbog čega je ono Vaš izbor?

Bojović: Podśetiću Vas da je Crnogorska pravoslavna crkva nasilno ukinuta i utopljena u novu crkvu osnovanu dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića i uspostavljenu na osnovu kupljenog tomosa. O položaju i ustrojstvu naše crkve dovoljno govori čl. 40 Crnogorskog ustava iz 1905. godine: “Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.”

Našu ljubav i brigu prema Crnoj Gori i našim vjernicima predstavljaju kao etnofiletizam. To je opet ona iskrivljena realnost koju smo pominjali. Crnogorska pravoslavna crkva kroz istoriju imala je duge periode kad nije komunicirala sa Carigradskom patrijaršijom. To je bilo u vrijeme kada je Carigradska patrijaršija tijesno sarađivala sa Osmanskom državom, protiv koje je Crna Gora vodila viševjekovnu borbu.

Mislim da ljudima treba približavati pravoslavlje kakvo je bilo u Crnoj Gori, bez klečanja, klanjanja, cjelivanja ruka i skuta bilo kome. To je pravoslavlje iskazano kroz milost Božju i ljubav prema bližnjima. Pravoslavlje nije izbor, to je vjera mojih predaka! U pravoslavlju čovjek može da spozna Božije prisustvo i ljubav i da se vine visoko kao intelektualna osoba i altruista.

CdM: Jedan dio društva ima veliki otpor prema mantijama, smatraju sveštenstvo retrogardnim dijelom društva, ekstremnim desničarima. I nije im ni čudo nakon devedesetih. Vidjeh nedavno Vašu sliku pod posterom Martin Luter Kinga. Često zaboravljamo da je i on bio sveštenik, i da su upravo grčki pravoslavni sveštenici bili heroji Američkog Pokreta za građanska prava. Ima li prostora da takvim budu prepoznati crnogorski sveštenici u budućnosti?

Bojović: Ja se zaista nadam da će nam Bog podariti još svještenike koji će prosvjećivati ljude i u njima buditi vjeru i ljubav prema svemu što nas okružuje! Sloboda i ljubav su Božije. Sve što nam se dešavalo i što se trenutno dešava sa CPC i većinom našeg svještenstva, podstiče nas da još predanije radimo na prosvjećivanju i spasenju svih. Nikada ne smijemo zaboraviti dobre i humane ljude koji su ukras svješteničkog poziva, iako je takvih jako malo. Slobodarstvo naših predaka i vjera u ispravnost puta koji smo odabrali daje nam snagu i nadu. Sve što je retrogradno i ekstremno nema veze se Pravoslavljem. Naročito sa Pravoslavljem i Crnogorskom pravoslavnom crkvom nijesu u vezi jeretičke varijante koje nam se žele naturiti, a vezane su sa oboženjem jednog čovjeka ili proglašenjem ratnih zločinaca i zlikovaca za svece.

preuzeto sa: https://m.cdm.me/politika/vladika-bojovic-za-cdm-u-cpc-nema-mrznje-ni-prema-kome/

SretenjeKod Hrišćana, Sretenje Gospodnje se slavi 40-ti dan od Božića. Sveto Pismo kaže kako četrdeseti dan poslije Rođenja Hristovog donese Presvjeta Djeva svog Sina u hram jerusalimski da Ga, shodno zakonu, posvjeti Bogu i sebe očisti ( Levit 12, 2-7; Ishod 12, 2 ). Iako ni jedno, ni drugo nije bilo potrebno, ipak Zakonodavac nije htio nikako da se ogriješi o Svoj Zakon, koji je On bio dao kroz Svoga slugu i proroka Mojsija.
U to vrijeme u hramu je služio prvosvještenik Zaharija, otac Jovana Preteče. On stavi Djevu Mariju ne na mjesto za žene, nego na mjesto za đevojke u hramu. Tom prilikom pojave se u hramu dvije čudne ličnosti: starac Simeon i Ana, kći Fanuilova. Pravedni starac uze na ruke svoje Mesiju i reče: “Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj…” Još reče Simeon za Hrista Mladenca: “ Gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga će se govoriti” ( Lk. 2, 29 i 34 ). Ana pak koja od mladosti služaše Bogu u hramu postom i molitvama, i sama poznade Mesiju, pa proslavi Boga i objavi Jerusalimljanima o dolasku Dugočekanoga. A fariseji, prisutni u hramu, koji viđeše i čuše sve, rasrdiše se na Zahariju što stavi Djevu Mariju na mjesto za đevojke, rekoše to caru Irodu. Uvjeren da je to Novi Car, o kome su mu zvjezdari s Istoka govorili, Irod brzo posla da ubiju Isusa. No, u međuvremenu božanska porodica bijaše već izmakla iz grada i uputila se u Misir ( Egipat ), po uputstvu anđela Božijeg.

Sveti mučenik TrifunSveti mučenik Trifun, zaštitnik vinogradara i poljskih radova. Ovog svetitelja slave i rimokatolici i pravoslavni hrišćani. U Katedrali Sv.Trifuna koja je najznačajniji spomenik srednjovjekovnog Kotora su njegove mošti, koje se nalaze u kapeli.

Rođen u selu Kampsadi u Frigiji od siromašnih roditelja. U djetinjstvu čuvao guske. I još od djetinjstva na njemu je bila velika blagodat Božija, te je mogao iscjeljivati bolesti na ljudima i na stoci, i izgoniti zle duhove. U to vrijeme zavlada Rimskim carstvom car Gordijan, čija ćerka Gordijana siđe s uma, i time baci svoga oca u veliku žalost. Svi ljekari ne mogahu ludoj Gordijani ništa pomoći. Tada zli duh iz lude đevojke progovori i reče da njega niko ne može išćerati osim Trifuna. Poslije mnogih Trifuna iz carstva bude i ovaj mladi Trifun pozvat po Božijem Promislu. On bi doveden u Rim đe iscjeli carevu ćerku. Car mu podari mnoge darove, koje Trifun pri povratku sve razdijeli siromasima. U svom selu produži ovaj sveti mladić čuvati guske i moliti se Bogu. Kada se zacari hristoborni Dekije, sveti Trifun bi ljuto mučen za Hrista. No on podnese sva mučenja s radošću velikom, govoreći: "O kad bih se mogao udostojiti, da ognjem i mukama skončam za ime Isusa Hrista Gospoda i Boga moga!" Sve muke ništa mu ne naškodiše, i mučitelji ga osudiše najzad na posječenje mačem. Pred smrt Trifun se pomoli Bogu i predade dušu svoju Tvorcu svome 250. godine.

Sveta tri jerarha 1Svetitelji: Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov i Jovan Zlatoust imaju svaki posebno svoj dan praznovanja u mjesecu januaru i to: Vasilije Veliki 1. januar, Grigorije Bogoslov 25. januar i Jovan Zlatoust  27. januar i 13. novembar. A ovaj zajednički praznik ustanovljen je u XI vijeku za vrijeme cara Aleksija Komnena.

Jednom nasta odnekuda rasprava u narodu oko toga, ko je od ove trojice najveći. Jedni uzdizahu Vasilija zbog njegove čistote i hrabrosti; drugi uzdizahu Grigorija zbog njegove nedostižne dubine i visine uma u bogoslovlju; treći uzdizahu Jovana Zlatousta zbog njegove čudesne krasnorječivosti i jasnoće izlaganja vjere. I tako, jedni se nazvaše vasilijani, drugi grigorijani, a treći jovaniti. No promislom Božijim ovaj spor bi riješen na korist crkve i na još veću slavu trojice svetitelja. Episkop evhaitski Jovan (14. juna) imade jednu viziju u snu, naime: najprije mu se javiše svaki od ova tri svetitelja u velikoj slavi i neiskazanoj krasoti, a potom sva tri zajedno. Tada mu rekoše: "Mi smo jedno u Bogu, kao što vidiš, i ništa nema u nama protivrječno... niti ima među nama prvog ni drugog". Još posavjetovaše svetitelji episkopa Jovana da im on napiše jednu zajedničku službu i da im se odredi jedan zajednički dan praznika. Povodom ovoga divnog viđenja spor se riješi na taj način što se odredi 30. januar po starom, a 12 februar po novom kalendaru kao zajednički praznik za sva tri  jerarha.

Ovaj praznik grčki narod smatra ne samo crkvenim nego i svojim najvećim nacionalnim i školskim praznikom.

Календар и молитвеник

Преузмите нашу апликацију
 en badge web generic

Пратите нас на

youtube 2433301 128041282b58cf85ddaf5d28df96ed91de98