Ljubomir Filipović

U Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nema mržnje ni prema kome, a pogotovu ne prema srpskom narodu. To što mi možda ponekad govorimo o grjehovima koje čini SPC prema nama i ukazujemo na koji se način odnose neki navodni “vjernici” SPC prema Crnoj Gori i CPC nije i ne može biti mržnja, kaže u intervjuu CdM-u vladika CPC Boris Bojović. On pojašnjava da je sa vladikom SPC Kirilom “samo krvno blizu” – njihovi đedovi su rođena braća, dok su on i Kirilo pripadnici dva naroda. O tome kako se vladika Boris odlučio za sveštenički poziv,  ima li lijeka za trenutno stanje u Crnoj Gori, zašto vlada mišljenje da CPC podržavaju ateisti… pročitajte u nastavku.

CdM: Za Badnji dan medijima je promakla jedna veoma interesantna činjenica, a koja je paradigma naših podjela. Dva rituala, jedan pred manastirom, a drugi pred dvorom vodila su dva Bojovića. Da li je istina da ste Vi i vladika Kirilo Srpske pravoslavne crkve bliski rođaci?

Bojović: Pošto Vaše pitanje implicira da dovoljno poznajete bratstveničke veze, sa dosta nelagode ću pojasniti rođačke relacije sa predstavnicima strane crkve na poslu u Crnoj Gori. Nekada nemamo pravo na strogu privatnost i dužni smo dati pojašnjenja. Možda je to promisao Božija ili način da shvatimo do koje mjere je podijeljeno pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori. Namjerno kažem stanovništvo, jer Kirilo – Milan Bojović i ja smo samo hematološki (krvno) blizu.

Njegov đed i moj đed su bili rođena braća, dok smo Kirilo i ja pripadnici dva naroda. Pripadamo pravoslavnom hrišćanstvu, ali ne njegujemo slične civilizacijske vrijednosti. Bogu se molimo na dva različita jezika i za dva naroda, pripadamo dvijema crkvama. Kirilo je prihvatio da “mutira” u neki oblik Srbo-Crnogorca, što nije ni čudo, jer mislim da većina njemu sličnih našla “prave” razloge da promijene pripadnost, isplati se valjda.

Podśetio bih na jedan intervju koji sam dao 2008. godine, kada su se ti “mutirani” krvni srodnici odricali svojih predaka i mene kao personifikacije našeg zajedničkog crnogorskog porijekla, kada sam napisao da opraštam rođacima jer su oni to “morali” da urade, a sad vidimo i zašto: Kirilo je postao episkop SPC, jedan njegov rođeni brat, Dragan, postao je poslanik u Skupštini Crne Gore; Draganova supruga Jelena Borovinić postala je ministarka zdravlja, a Kirilov i Draganov rođeni brat Radovan je postao sekretar ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma!

Sada bi trebalo da nas neko ubjedi da bi oni bili na tim mjestima da im vrata kod Amfilohija nije odškrinuo njihov zet Predrag Bulatović (oženio je njihovu sestru od strica). Poslije toga, malo po malo ušli su u sve oblike vlasti – duhovnu, zakonodavnu i izvršnu! Ne sporeći nikada njihovo obrazovanje i profesionalnu stručnost, vidite ipak da nekima isplati „mutirati” – dobiješ sve, a izgubiš sebe!

CdM: Otkud Bojović u CPC?

Bojović: Moja potreba za duhovnim životom povela me još u ranoj mladosti ka crkvi. Rođen sam kao Crnogorac i nijesam prihvatio da promijenim svoj rođenjem stečeni identitet. Godinu dana sam pjevao u horu SPC u Podgorici, a 1998. sam odlučio da se školujem za svještenika i tada sam, sa nepunih 17 godina, naravno otišao u Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Nije ništa čudno: zbog svoje vjere sam u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, zato što sam Crnogorac i što je to naša jedina, iskonska crkva.

CdM: Što je lijek za naše podjele?

Bojović: Ko bi našao taj “lijek” vjerovatno bi dobio Nobelovu nagradu za mir. Mislim da je put ka prevazileženju podijela građansko društvo okrenuto evropskim vrijednostima i što skoriji ulazak u EU. I još jedna veoma bitna stvar. Kako bi se izbjegli sukobi, trebalo bi da prestanu pokušaji posrbljavanja Crnogoraca od strane nove vlasti i srpske crkve u Crnoj Gori. Moraju konačno shvatiti koliko je bitno da Crnogorce ostave u miru i ukoliko ne prestanu da nas ubjeđuju da treba da se navikavamo na neku “novu” Crnu Goru, a pri tom da ne možemo ući u naše crkve i manastire da se Bogu molimo, rizikuju mnogo. Nikada nije bilo više napetosti u Crnoj Gori.

CdM: Filip Adžić, poslanik URA, i deklarisani vjernik CPC, rekao je da se crnogorska crkva pretvorila u crkvu DPS-a, što ga je i udaljilo od nje. Gospodin Adžić je političar, ali što biste rekli vjernicima koji se možda osjećaju slično?

Bojović: Mogu samo citirati: “Ko ośeća težinu svojih grjehova, taj ne obraća pažnju na grijehe bližnjega.” (Ava Mojsej)

CdM: Kažu da CPC podržava više ateista i pripadnika drugih konfesija nego pravoslavaca u Crnoj Gori. Je li CPC duhovna potreba Crnogoraca ili politički projekat crnogorske države?

Bojović: Postoji veliki apsurd u tim izjavama da crkvu podržavaju “ateisti”. CPC je nasušna duhovana potreba pravoslavnih Crnogoraca koji su je obnovili 1993. godine, ali i potreba Države Crne Gore da u okvirima svojih granica uredi svoju Crnogorsku crkvu. Crkva je Hristova, ali je podijeljena na administrativne jedinice, tako da svaka Država koja ima većinsko pravoslavno stanovništvo ima i svoju samostalnu crkvu.

CdM: CPC se pripisuje da flertuje sa desničarima iz regiona, posebno sa onima u Hrvatskoj i da je generator mržnje prema Srbima. Da li je to istina, gaji li se mržnja u crnogorskoj crkvi?

Bojović: U CPC nema mržnje ni prema kome, a pogotovu ne prema srpskom narodu i našoj braći u Hristu. Sama Crkva propisuje – mrzi grijeh a ne grješnika! To što mi možda ponekad govorimo o grjehovima koje čini SPC prema nama i ukazujemo na koji se način odnose neki navodni “vjernici” SPC prema Crnoj Gori i CPC nije i ne može biti mržnja. Čudno je da nekoga toliko pogađa istina koju svako dobronamjeran vidi, da to proglasi za mržnju.

Vjerovatno svoj iskrivljeni pogled na svijet projektuju na druge. Neka im je Bog u pomoć! Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama, pogotovo portala rusko-srpske desničarske provenijencije i viđećete koliko je mržnje protiv CPC i svega što je vezano za Crnu Goru. O izjavama nekih zvaničnika ne bismo trošili riječi.

CdM: Kapela na Lovćenu se opet agresivno promoviše. Traži se kompromis. I mauzolej i kapela je rješenje – kažu “umjereni” glasovi u SPC. Što kažete Vi?

Bojović: Ne postoje umjereni glasovi oko toga pitanja, već oni predstavljaju rušilačku politiku svakog ko to promoviše. Sve je u cilju nasilnog posrbljavanja i poništenja Crne Gore. Kapela o kojoj govore nije Njegoševa, već je crkva podignuta kao imperijalni akt kralja Aleksandra Karađorđevića nad Crnom Gorom. Da su željeli stvarnu obnovu Njegoševe kapele, koju je on posvetio Svetom Petru Cetinjskom, ne bi je nepovratno oburdali, pošto je bila oštećenja u Prvom svjetskom. Kapelu Karađorđevića niko ne može vrnuti na Lovćen!

CdM: Etnofiletizam je prisutan na obije strane među vjernicima, trobojke na vjerskim objektima tjeraju vjernike od Mitropolije i SPC. Sa druge strane mnogi ne mogu da prihvate CPC kao crkvu sve dok ona ne bude kanonski priznata od Konstantinopolja. Ovo čini da se ljudi udaljavaju od pravoslavlja i hrišćanstva. Što je za Vas pravoslavlje, zbog čega je ono Vaš izbor?

Bojović: Podśetiću Vas da je Crnogorska pravoslavna crkva nasilno ukinuta i utopljena u novu crkvu osnovanu dekretom kralja Aleksandra Karađorđevića i uspostavljenu na osnovu kupljenog tomosa. O položaju i ustrojstvu naše crkve dovoljno govori čl. 40 Crnogorskog ustava iz 1905. godine: “Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori.”

Našu ljubav i brigu prema Crnoj Gori i našim vjernicima predstavljaju kao etnofiletizam. To je opet ona iskrivljena realnost koju smo pominjali. Crnogorska pravoslavna crkva kroz istoriju imala je duge periode kad nije komunicirala sa Carigradskom patrijaršijom. To je bilo u vrijeme kada je Carigradska patrijaršija tijesno sarađivala sa Osmanskom državom, protiv koje je Crna Gora vodila viševjekovnu borbu.

Mislim da ljudima treba približavati pravoslavlje kakvo je bilo u Crnoj Gori, bez klečanja, klanjanja, cjelivanja ruka i skuta bilo kome. To je pravoslavlje iskazano kroz milost Božju i ljubav prema bližnjima. Pravoslavlje nije izbor, to je vjera mojih predaka! U pravoslavlju čovjek može da spozna Božije prisustvo i ljubav i da se vine visoko kao intelektualna osoba i altruista.

CdM: Jedan dio društva ima veliki otpor prema mantijama, smatraju sveštenstvo retrogardnim dijelom društva, ekstremnim desničarima. I nije im ni čudo nakon devedesetih. Vidjeh nedavno Vašu sliku pod posterom Martin Luter Kinga. Često zaboravljamo da je i on bio sveštenik, i da su upravo grčki pravoslavni sveštenici bili heroji Američkog Pokreta za građanska prava. Ima li prostora da takvim budu prepoznati crnogorski sveštenici u budućnosti?

Bojović: Ja se zaista nadam da će nam Bog podariti još svještenike koji će prosvjećivati ljude i u njima buditi vjeru i ljubav prema svemu što nas okružuje! Sloboda i ljubav su Božije. Sve što nam se dešavalo i što se trenutno dešava sa CPC i većinom našeg svještenstva, podstiče nas da još predanije radimo na prosvjećivanju i spasenju svih. Nikada ne smijemo zaboraviti dobre i humane ljude koji su ukras svješteničkog poziva, iako je takvih jako malo. Slobodarstvo naših predaka i vjera u ispravnost puta koji smo odabrali daje nam snagu i nadu. Sve što je retrogradno i ekstremno nema veze se Pravoslavljem. Naročito sa Pravoslavljem i Crnogorskom pravoslavnom crkvom nijesu u vezi jeretičke varijante koje nam se žele naturiti, a vezane su sa oboženjem jednog čovjeka ili proglašenjem ratnih zločinaca i zlikovaca za svece.

preuzeto sa: https://m.cdm.me/politika/vladika-bojovic-za-cdm-u-cpc-nema-mrznje-ni-prema-kome/

Kod Hrišćana, Sretenje Gospodnje se slavi 40-ti dan od Božića. Sveto Pismo kaže kako četrdeseti dan poslije Rođenja Hristovog donese Presvjeta Djeva svog Sina u hram jerusalimski da Ga, shodno zakonu, posvjeti Bogu i sebe očisti ( Levit 12, 2-7; Ishod 12, 2 ). Iako ni jedno, ni drugo nije bilo potrebno, ipak Zakonodavac nije htio nikako da se ogriješi o Svoj Zakon, koji je On bio dao kroz Svoga slugu i proroka Mojsija.
U to vrijeme u hramu je služio prvosvještenik Zaharija, otac Jovana Preteče. On stavi Djevu Mariju ne na mjesto za žene, nego na mjesto za đevojke u hramu. Tom prilikom pojave se u hramu dvije čudne ličnosti: starac Simeon i Ana, kći Fanuilova. Pravedni starac uze na ruke svoje Mesiju i reče: “Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj…” Još reče Simeon za Hrista Mladenca: “ Gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga će se govoriti” ( Lk. 2, 29 i 34 ). Ana pak koja od mladosti služaše Bogu u hramu postom i molitvama, i sama poznade Mesiju, pa proslavi Boga i objavi Jerusalimljanima o dolasku Dugočekanoga. A fariseji, prisutni u hramu, koji viđeše i čuše sve, rasrdiše se na Zahariju što stavi Djevu Mariju na mjesto za đevojke, rekoše to caru Irodu. Uvjeren da je to Novi Car, o kome su mu zvjezdari s Istoka govorili, Irod brzo posla da ubiju Isusa. No, u međuvremenu božanska porodica bijaše već izmakla iz grada i uputila se u Misir ( Egipat ), po uputstvu anđela Božijeg.

Sveti mučenik Trifun, zaštitnik vinogradara i poljskih radova. Ovog svetitelja slave i rimokatolici i pravoslavni hrišćani. U Katedrali Sv.Trifuna koja je najznačajniji spomenik srednjovjekovnog Kotora su njegove mošti, koje se nalaze u kapeli.

Rođen u selu Kampsadi u Frigiji od siromašnih roditelja. U djetinjstvu čuvao guske. I još od djetinjstva na njemu je bila velika blagodat Božija, te je mogao iscjeljivati bolesti na ljudima i na stoci, i izgoniti zle duhove. U to vrijeme zavlada Rimskim carstvom car Gordijan, čija ćerka Gordijana siđe s uma, i time baci svoga oca u veliku žalost. Svi ljekari ne mogahu ludoj Gordijani ništa pomoći. Tada zli duh iz lude đevojke progovori i reče da njega niko ne može išćerati osim Trifuna. Poslije mnogih Trifuna iz carstva bude i ovaj mladi Trifun pozvat po Božijem Promislu. On bi doveden u Rim đe iscjeli carevu ćerku. Car mu podari mnoge darove, koje Trifun pri povratku sve razdijeli siromasima. U svom selu produži ovaj sveti mladić čuvati guske i moliti se Bogu. Kada se zacari hristoborni Dekije, sveti Trifun bi ljuto mučen za Hrista. No on podnese sva mučenja s radošću velikom, govoreći: "O kad bih se mogao udostojiti, da ognjem i mukama skončam za ime Isusa Hrista Gospoda i Boga moga!" Sve muke ništa mu ne naškodiše, i mučitelji ga osudiše najzad na posječenje mačem. Pred smrt Trifun se pomoli Bogu i predade dušu svoju Tvorcu svome 250. godine.

Svetitelji: Vasilije Veliki, Grigorije Bogoslov i Jovan Zlatoust imaju svaki posebno svoj dan praznovanja u mjesecu januaru i to: Vasilije Veliki 1. januar, Grigorije Bogoslov 25. januar i Jovan Zlatoust  27. januar i 13. novembar. A ovaj zajednički praznik ustanovljen je u XI vijeku za vrijeme cara Aleksija Komnena.

Jednom nasta odnekuda rasprava u narodu oko toga, ko je od ove trojice najveći. Jedni uzdizahu Vasilija zbog njegove čistote i hrabrosti; drugi uzdizahu Grigorija zbog njegove nedostižne dubine i visine uma u bogoslovlju; treći uzdizahu Jovana Zlatousta zbog njegove čudesne krasnorječivosti i jasnoće izlaganja vjere. I tako, jedni se nazvaše vasilijani, drugi grigorijani, a treći jovaniti. No promislom Božijim ovaj spor bi riješen na korist crkve i na još veću slavu trojice svetitelja. Episkop evhaitski Jovan (14. juna) imade jednu viziju u snu, naime: najprije mu se javiše svaki od ova tri svetitelja u velikoj slavi i neiskazanoj krasoti, a potom sva tri zajedno. Tada mu rekoše: "Mi smo jedno u Bogu, kao što vidiš, i ništa nema u nama protivrječno... niti ima među nama prvog ni drugog". Još posavjetovaše svetitelji episkopa Jovana da im on napiše jednu zajedničku službu i da im se odredi jedan zajednički dan praznika. Povodom ovoga divnog viđenja spor se riješi na taj način što se odredi 30. januar po starom, a 12 februar po novom kalendaru kao zajednički praznik za sva tri  jerarha.

Ovaj praznik grčki narod smatra ne samo crkvenim nego i svojim najvećim nacionalnim i školskim praznikom.

Prepodobni Jevtimije Veliki. Rođen u jermenskom gradu Melitini blizu rijeke Eufrata oko 377. godine, od roditelja plemenitih i znamenitih. Jedinac sin, rođen po molitvi svoje majke Dionisije, koja imade nebesko neko viđenje o rođenju Jevtimijevom. Od mladosti podvizavao se, najprije u blizini svoga grada, a potom, pošto posjeti Jerusalim u dvadeset devetoj godini života, u pustinji između Jerusalima i Jerihona, nazvatoj Fare. Ispunjavao je sve dane i noći molitvom, unutrašnjim bogomislijem, sozercanjem i trudom tjelesnim. Oko njega se sabraše mnogi učenici, od kojih su neki slavni svetitelji, kao: Kiriak Otšelnik, Sava Osvećeni, Teoktist i drugi. Po Božijem daru bio je veliki čudotvorac: izgonio demone, liječio teške bolesti, izveo vodu u pustinju, umnožio hljeb, proricao. Monahe je učio trudoljublju govoreći: "Ako vi bez svoga truda jedete hljeb, znači vi jedete tuđi trud". Kad su neka mlađa bratija htjela postiti više od drugih, on im to zabrani i naredi da dolaze za opštu trpezu, da se ne bi pogordili od svog suvišnog posta. Još je govorio da nije dobro za monaha da prelazi s mjesta na mjesto, jer, veli: "Drvo koje se često presađuje, ne donosi ploda". Ko god želi da čini dobro, može ga činiti na onom mjestu đe je. O ljubavi je govorio: "Što je so hljebu, to je ljubav ostalim vrlinama". Prve neđelje Časnog Posta on se udaljavao u pustinju i tamo ostajao u molčaniju i bogomisliju do pred Vaskrs. Za njegova života stvori se u blizini njegove pećine ogromna lavra koja je poslije vjekovima bila prepuna monaha kao košnica pčela. Poslednja mu je zapovijest bila, da se u manastiru drži gostoljublje, i da kapija manastira nikad ne bude zatvorena. Upokojio se u devedeset sedmoj godini života. Na pogrebu mu je bio i patrijarh jerusalimski Anastasije. Cijeli dan patrijarh je čekao, dok je ogromna masa naroda celivala svetitelja, i tek uveče uspije da dovrše opelo. Sedmoga dana po smrti javi se Jevtimije svome učeniku Domentijanu, sav svijetao i radostan. Prepodobni Jevtimije u istini bio je pravi sin svjetlosti. Upokojio se 473. godine.

Sveti Atanasije Veliki, arhiepiskop aleksandrijski. Rođen u Aleksandriji 296. godine, i od samog djetinjstva imao naklonost ka duhovnom zvanju. Bio đakon kod arhiepiskopa Aleksandra, i pratio ga u Nikeju na prvi vaseljenski sabor. Na ovom saboru Atanasije se proslavio svojom učenošću, blagočešćem i revnošću za Pravoslavlje. On je mnogo doprinio da se Arijeva jeres suzbije, a Pravoslavlje utvrdi. On je pisao Simvol Vere, koji je bio na Saboru usvojen. Po smrti Aleksandrovoj Atanasije bi izabran za arhiepiskopa aleksandrijskog. U zvanju arihiepiskopskom ostade preko četrdeset godina, premda ne cijelo to vrijeme na prijestolu arhiepiskopskom. Kroz cijeli život svoj bio je gonjen od jeretika. Od careva najviše su ga gonili: Konstancije, Julijan i Valent; od episkopa Jevsevije Nikomidijski, sa još mnogim drugim; a od jeretika Arije i njegovi sljedbenici. Bio je prinuđen kriti se od gonitelja čak i u bunaru, u grobu, po privatnim kućama, pustinjama. U dva maha morao je bježati u Rim. Tek pred smrt proživio je neko vrijeme mirno kao pastir dobri usred dobrog stada svoga, koje ga je istinski ljubilo. Malo je svetitelja koji su bili tako bezobzirno klevetani i tako zločinački gonjeni kao sveti Atanasije. No njegova velika duša sve je trpeljivo podnijela radi ljubavi Hristove i najzad izašla pobjedonosna iz cijele te strašne i dugotrajne borbe. Za savjet, utjehu i moralnu potporu često je odlazio svetom Antoniju, koga je on poštovao kao svoga duhovnog oca. Čovjek koji je formulisao najveću istinu, imao je mnogo i da postrada za tu istinu, dok ga Gospod nije upokojio u carstvu Svom kao svog "raba vjernoga", 373. godine (v. 2. maj).

Časne verige apostola Petra. Spominje se ovoga dana zbog veriga, u koje bi okovan od bezakonog Iroda, i koje pri pojavi anđela u tamnici spadoše s njega (Dap 12, 7). Te verige čuvahu hrišćani koliko zbog uspomene na velikog apostola, toliko i zbog njihove celebne moći, jer se mnogi bolesnici izliječiše dodirom o njih (kao i o ubrus apostola Pavla, Dap 19, 12). Patrijarh jerusalimski sveti Juvenal dade te verige na dar carici Evdoksiji, prognanoj ženi cara Teodosija Mlađeg, a ova ih prepolovi, pa jednu polovinu posla crkvi Svetih apostola u Carigrad, a drugo svojoj kćeri carici Evdoksiji, ženi Valentijanovoj u Rim. Ova Evdoksija sazida crkvu Svetog Petra, i položi u nju ove verige zajedno sa onim, u koje bijaše Petar pred svoju smrt okovan od cara Nerona (v. 29. jun).

SVIMA KOJI SLAVITE ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI  !!!!

Sabor Svetog Jovana Krstitelja – Jovanjdan, jedan od praznika posvećenih svetitelju i proroku koji je najavio dolazak Spasitelja i krstio ga na rijeci Jordan, proslavlja se danas.

Sjutradan po Svetom Bogojavljenju praznuje se sabor časnog i slavnog Proroka, Preteče i Krstitelja Gospodnjeg Jovana i time se ukazalo poštovanje onome koji posluži tajni božanskog krštenja stavivši ruku svoju na glavu Gospodnju.

"Ja vas krštavam vodom, ali onaj što ide za mnom jači je od mene... On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem", govori sveti Jovan Krstitelj koji najavljuje dolazak Spasitelja ljudskog roda Gospoda Našeg Isusa Hristosa.

Ovaj veliki praznik, posvećen bliskom rođaku Isusa Hristosa za koji se vezuje početak misije Spasitelja i početak Njegove  propovijedi.

Sveti Jovan je savremenik Hristov i bili su istih gidina, a po majci je i rođak Spasiteljev jer je majka svetog Jovana Krstitelja Jelisaveta bila bliska rođaka Presvete Bogorodice i Prisnodjeve Marije.

Život svetog Jovana, po mnogo čemu, podsjeća na zemaljski život samog Isusa Hristosa, čiji je on Prorok, Preteča i Krstitelj. Bio je prvi prorok koji je rukom mogao pokazati Onoga koga prorokuje, Preteča se naziva jer je došao da "poravna staze Gospodnje" i prorokuje prije Hrista njegov dolazak, a Krstitelj jer je na rijeci Jordanu krstio Gospoda.

Njegovo rođenje, iako prirodno, od bioloških roditelja, prvosveštenika Zaharija i Jelisavete, dugogodišnje nerotkinje, desilo se po sili Božijoj, a najavio ga je Anđeo Božiji, kao i Hristovo. Mnogi su mislili da je Jovan obećani Mesija - Spasitelj, ali je on, koji je prepoznao Isusa slušajući njegove prve javne propovijedi, rekao: "To je jagnje Božije koje uze na sebe grijehe svijeta".

Sveti Jovan je od mladosti bio posvećen vjeri i, kao branilac javnog morala, suprotstavljao se razvratu rimskog društva koje je u to vrijeme dostiglo vrhunac.

Sveti Jovan se praznuje više puta u godini: 20 Januara - Jovanjdan  7. jula – Ivanjdan – rođenje Svetog Jovana, 11. septembra – Usijecanje glave i 6. oktobra kada se obilježava svetiteljevo začeće.

Prema hrišćanskoj tradiciji, Hristos je, kada je napunio 30 godina, došao na rijeku Jordan kako bi ga krstio Sveti Jovan.

Osjećajući da je pred njim Mesija, Sveti Jovan dočeka Isusa riječima: „ Ti treba mene da krstiš, a ti dolaziš meni da ja tebe krstim“. Isus mu na to odgovori: „Ostavi sad to, jer nam treba ispuniti svaku pravdu“.

Poslije tih riječi Sin Božiji uđe u Jordan. Tada se nad njim otvori nebo i Duh Sveti siđe na Isusa u vidu goluba. Istovremeno se sa neba čuo glas Boga Oca koji je rekao: „Оvо је Sin mој ljubljeni. Оn је pо mојој volji“.

Tako se, pri Isusovom krštenju, Bog javio u tri ličnosti – Bog Otac je govorio sa neba, Bog Sin se krstio u Jordanu, a Bog Duh Sveti je, u vidu goluba, sišao sa neba nad Hristovu glavu. Taj trenutak predstavlja objavljivanje Bogočovjeka i uvođenje Hrista u mesijansku misiju. Događaj objavljivanja Bogočovjeka, navodi se u svetim knjigama, slavi se kao Bogojavljanje.

Takođe, Crkva je ustanovila Svetu tajnu krštenja za svako ljudsko biće. Krštenjem se postaje član Hristove crkve i duša se čisti od svakog grijeha. Na Bogojavljanje, poslije liturđije, vrši se veliko osvjećenje vode u hramu ili u porti hrama.

Ta voda se uzima i nosi kući. Čuva se kao čudotvorna sveta dragocjenost. Nikada se ne kvari. Njom se kropi kuća radi osvjećenja i zaštite od demona i ostalih nečistih sila. Pije se tokom cijele godine radi iscjeljenja i zaštite od svih bolesti, očišćenja od zlih strasti i radi oproštaja grijehova, očišćenja duše i tijela.

Danas  proslavljamo Krstovdan, kao uspomenu na prve hrisćane koji su primili vjeru na samom početku hrišćanske propovijedi. Prvi koji su primili hrišćansku vjeru i prve pouke nove vjere pominju se kao katihumeni ili - oglašeni, dan krštenja prvih hrišćana poznat kao - zimski Krstovdan.

Praznik se vezuje za svetkovanje Bogojavljenja, praznika Krštenja Gospoda Isusa Hrista, kao i za dan posvećen Svetom Jovanu Krstitelju, koji ga je krstio u rijeci Jordanu. Zimski Krstovdan slavi se uvijek uoči Bogojavljenja i spada u nepokretne praznike.

U kalendaru CPC nije obilježen crvenim slovom, za razliku od Krstovdana koji se slavi 27. septembra, kao uspomena na pronalaženje Časnog Krsta, na kojem je na Golgoti razapet Hristos. U pravoslavnim hramovima se na Krstovdan služi liturgija i veliko osvećenje vode. Krstovdanska voda  se poslije vodoosvećenja dijeli vjernicima i čuva u kućama radi zdravlja. Krstovdan uoči Bogojavljenja je uvijek posni dan za pravoslavne vjernike.