Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. Prema predanju Sveti Vasilije Ostroški rođen je u Hercegovini, u selu Mrkonjici, u Popovom Polju 28. decembra 1610. godine i kršten pod imenom Stojan. Njegov čitav život duboko povezan sa vjerom i saznanjem prvo mu je dodijelio sudbinu đaka u manastiru Zavala. Monaško ime Vasilije stekao je u trebinjskom manastiru da bi kao mlad neko vrijeme boravio i u Cetinjskom manastiru đe je po legendi došao u sukob sa tadašnjim crnogorskim mitropolitom Mardarijem. Mladi monah Vasilije pobunio se protiv pregovora sa papskim agentima oko prihvatanja Unije tj. katoličke vjere pa je, nepravedno oklevetan, morao da napušti Crnu Goru.
Inače, prvu školu hrišćanske vrline i pobožnosti mladi Stojan izučio je u svom domu. Rođen u veoma duhovnoj i pobožnoj porodici od ranih dana posvetio se postu, molitvi i crkvi. Sa najdubljom vjerom i ljubavi prema bogu odlikovao se smirenim duhom, ozbiljnošću i toplinom duše. I pored teških vremena u kojima je njegova porodica, a i čitavo društvo, živjelo mladi Stojan stekao je zvanje jednog od najsebičnijih mladih ljudi u svom kraju. Njegova prva iskušenja još u ranim danima života bila su ona koja su mu priredili otpadnici od vjere. Da bi sačuvali dijete od takvih iskušenja i približili ga pisanoj riječi i duhu roditelji su ga poveli u manastir Zavalu posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Pod vođstvom svoga strica Serafima mladi Stojan je u blizini knjiga i mudrih ljudi brzo upoznao duh Svetog pisma i osnovnih svjetskih nauka. U ovom dobu rodila se i njegova želja da se zamonaši.
Boraveći u manastiru Tvrdoš, u trebinjskom kraju njegova ljubav prema postu i molitvi krunisana je činom zamonašenja prilikom kojeg je dobio ime pod kojim ce biti poznat – Vasilije. Ime je odabrao kako bi se u svom duhovnom životu koji se pružao isped njega ugledao na život i podvige jerarha Vasilija Velikog. Kratko nakon zamonašenja Vasilije je stekao đakonski i sveštenički čin.
U manastiru Tvrdoš stekao je zvanje arhimandrita čime su otpočela njegova brojna putovanja prema centrima pravoslavne vjere u svijetu – polazio je na puteve prema Svetoj Gori, a nešto kasnije i prema Rusiji đe se zadržavao po nekoliko mjeseci. Sa putovanja u pravoslavne zemlje uvijek se vraćao sa bogatim i izuzetno važnim darovima za siromašne vjernike naše crkve. Knjige, odežde i novac poklanjao je crkvama i osiromašenom narodu. U tom periodu radio je i na popravljanju opustjelih i oronulih hramova, a nerijetko je i popravljao i obnavljao mnoge narodne škole. Boravio je i na Svetoj Gori koja se smatra buktinjom pravoslavne vjere i najuzvišenijeg duhovnog života. Njegovo putovanje preko Nikšića, manastira Morače, manastira Đurđevi Stupovi, i Peći bilo je hodočasničko tokom kojeg je crkvenim velikodostojnicima ali i običnom narodu govorio o stradanju naroda u Hercegovini i nasilju turske i latinske propagande. Na Svetoj Gori boravio je godinu dana i stekao veliko znanje od brojnih duhovnjaka i pustinjaka. Najveći dio vremena proveo je u manastiru Hilandaru nakon čega se uputio nazad u Peć, đe je hirotonisan za mitropolita 1638 godine. Iako je imao nepunih trideset godina zbog uzvišenosti duha i najsmjernijeg života koje jedno duhovno lice može voditi udostojen je episkopskog čina.
Po povratku u svoj kraj postao je jedan od najvećih duhovnih vođa za oslobođenje južnoslovenskih naroda. Molitvom i širenjem božije rijeci putovao je po cijelom kraju i upravo iz tog perioda datira moć njegove riječi koja je bila toliko snažna da se u narodu bilježe čudesna iscjeljenja i mladom Vasiliju počinju pripisivati brojna čudotvorstva. U ovom periodu narod ga je već držao za sveca te je i počeo dolaziti k njemu tražeći od Vasilija i pomoći i utjehe u raznim nevoljama. Svojom duhovnom poukom, pamti se, pomogao je mnogim svojim zemljacima.
Doba u kome je Vasilije živio nije bilo naklonjeno niti narodu niti crkvi koja bi ga objedinjavala u ovom kraju. Brojni ratovi koje su velike sile vodile činile su da narod ovog kraja služi za potkusurivanje ili ostvarivanje svojih interesa na ovim prostorima. Pravoslavna crkva na čelu sa velikodostojnicima kakav je bio i mitropolit Vasilije organizovala je narod i duhovno i svjetovno angažujući se i na političkom planu i polažući nade u uspjeh hrišćanskog nasuprot turskom osvajanju. Tokom ratova između Venecije i Osmanlija narod ovog kraja uspostavio je odnose sa prvima, što je za Mlečane bila dobra prilika da pokušaju ostvariti i vjerski uticaj na ovaj dio Crne Gore i Hercegovine. Mitropolit Vasilije i tadašnji patrijarh Pajsije i pored velikog pritiska papskih emisara nastojali su da svim silama očuvaju pravoslavni hrišćanski duh na ovim prostorima. Tokom ovih nastojanja, a kasnije čitavog svog života Vasilija su optuživali, udarali na njegov ugled dovodeći u pitanje njegovu vjeru i časnost obavljanja službe. Ono što neporečivo stoji to je da je svojom i političkom vještinom Vasilije uspio da očuva i narod i vjeru pod vojnim i političkim pritiscima velikih sila. Odatle i predanje u narodu o njemu kao vatrenom zaštitniku pravoslavlja i organizatoru narodnooslobodilačke borbe. Brojne oslobodilačke akcije organizovao je upravo on te emotivna vezanost ljudi nikšićkog i istočnohercegovačkog područja prema njemu ima jednu posebnu dimeniziju.
I tokom mladosti, kao i tokom teških poznih dana u kojima je morao donositi bitne odluke Vasilije je vodio smjeran usamljenički život često provodeći vrijeme osamljen u molitvi. Zbog nesuglasica sa manastirskim bratstvom i izloženosti Trebinjskog manastira Vasilije odlučuje da izabere Ostrog za svoje stalno boravište kada dobija na upravu i samu mitropoliju 1651. godine. O njegovom tačnom prelasku iz manastira Tvrdoš u Ostrog svjedoče samo predanja i priče. Po jednom od njih mitropolit Vasilije je jedno vrijeme proveo u malom selu Pope, potom neko vrijeme boravio u Milića pećini u Pješivcima, a zatim prešao u pećinu u Ostorskim Gredama đe je ranije po predanju boravio jedan isposnik – starac Isaija, i đe se nalazila mala bogomolja. Slava ovog pustinjaka već je bila velika u narodu te su Turci odmah po njegovoj smrti pronašli i na lomači spalili njegove kosti u nadi da će satrijeti duh pravoslavnog življa. Upravo iz pećine mudraca Isaije Vasilije je upravljao mitropolijom gotovo cijelih petnaest godina. U tom periodu oko sebe je počeo okupljati i druge monahe. U zavještanju iz 1666. godine mitropolit Vasilije piše da je obnovio, a ne osnovao manastir Ostrog svojim “trudom i imanjem”.
O djelatnosti mitropolita Vasilija tokom ostroškog službovanja ne zna se mnogo na osnovu pisane građe. Obnovio je Donju manastirsku crkvu u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice, kupio nekoliko imanja koja je priložio crkvi i vrijedno je radio na širenju vjere. Nešto kasnije podigao je i ukrasio crkvu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj stijeni i naredio da se živopiše. U njegovoj težnji da se Ostroška pećina pretvori u manastir koji će biti izvorište duhovnog života za narod, niko nije mogao stati na put. Tokom podizanja manastirskih cjelina Vasilije je nosio i kamenje i neprestano se molio i obavljao svoje crkvene dužnosti. Svojim radom i stvaranjem došao je u poziciju da njega i tu crkvenu imovinu štite kako najveći vjerski tako i svjetovni vladari toga vremena.
Sa Ostroških stijena kao pravi duhovni pastir silazio je u živopisne bjelopavlićke krajeve šireći utjehu i duhovni savjet. Nerijetko narod se obraćao za pomoć i u samom manastiru đe je Vasilije odsijedao. Sklanjajući se ispred brojnih turskih zločina nemoćni su u Ostrogu viđeli utočište te su neki proveli i duže vremena pod njegovom zaštitom.
Brojna predskazanja svetog Vasilija vremenom su se pokazala tačnima. Jednom od velikaša knezu Raicu predvidio je da će usled drskog i neduhovnog života ostati bez potomstva. Kada se to zaista desilo velikaš je došao na poklonjenje svecu koji ga je uputio da iskrenim pokajanjem, molitvom i duhovnošću može ponovo imati veliko potomstvo. Ova i mnoga druga Vasilijeva predskazanja su se pokazala tačnim.
Sveti Vasilije Ostroški umro je 29. aprila ( 12. maja ) 1671. godine u svojoj ćeliji iznad Ostroške isposnice. Prema legendi u momentu napuštanja ovoga svijeta neobična nadzemaljska svjetlost ispunila je ćeliju. Tijelo Svetog Vasilija monasi su sahranili u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božije.
Vasilijev grob ostao je mjesto poklonjenja koje su posjećivali ljudi ne samo iz ovih krajeva, već i iz najudaljenijih mjesta. U narodu i danas žive legende iz tog perioda o čudotvorstvu i isceliteljskoj moći tog mjesta.
Po predanju koje bilježi, sedam godina nakon smrti proigumanu Župskog manastira u san je došao upravo vladika Vasilije sa riječima da ga iskopa iz zemlje. Proigumanu u društvu nijesu vjerovali pa tek kada ga je vladika Vasilije po treći put posjetio u snu i ostavio vatrene tragove po njegovom čelu kaluđeri su uzeli motike i lopate te su nakon sedam dana provedenih u molitvi i isposništvu pošli na mjesto đe je vladika Vasilije bio zakopan i njegovo očuvano tijelo u ćivotu premjeste i namjeste u Gornjem manastiru đe se i dan danas nalazi. Tako da se kraj njegovog ćivota služi liturgija na Badnji dan, na Krstov dan uoči Bogojavljenja, Veliki četvrtak, kao i 29 aprila ( 12. maja ) na dan kada je umro.
Tokom nemirne istorije u ovim krajevima svetiteljeve kosti nijesu imale mira, već su u više navrata skrivane pred zulumom raznih okupatora. Prvi put pred naletom Numan paše Ćuprilića, osmanskog vojskovođe. Te 1714. godine svetiteljeve mošti su zakopane ispod manastira kraj rijeke Zete đe iako Zeta svake godine plavi kovčeg ne biva uništen ni nakon godinu dana. Drugi put to je bilo u zimu 1852. godine pred napadom Omer paše Latasa. Tada su Crnogorci mošti svetog Vasilija položili u crkvu Roždestva Presvete Bogorodice pokraj moštiju drugog velikog crnogorskog sveca Svetog Petra Cetinjskog. U proljeće naredne godine mošti su vraćene u Ostrog. Treći i poslednji put mošti su premještane tokom Veljeg rata 1876. godine te su mošti ponovo sklanjane na Cetinje. 1878 godine velikom svečanošću obilježeno je vraćanje moštiju u Ostrog, a kovčeg je tada nosio i crnogorski knjaz Nikola.
Tokom drugog svjetskog rata zbog brojnih ratnih dejstava i bombardovanja Ostroga mošti su iz crkve Svetog Vavedenja prenešene u malu pećinu u stijeni iza manastirskih konaka. Na svu sreću nijedna od granata kojima je Ostrog gađan nijesu načinile ni najmanju štetu manastiru.
