SVIMA KOJI SLAVITE ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!!

Danas je pomen na stradanje Svetih apostola Petra i Pavla, koje se dogodilo u Rimu 67. godine nove ere, a prema nekim izvorima 69. godine nove ere, koji se u hrišćanstvu smatraju prvim propovjednicima i učiteljima novozavjetne vjere.

Tada se završava Petrovski post i počinje pričešće vjernika. Petrovdan je jedan od 15 najvećih hrišćanskih praznika.

Sveti apostol Petar bio je jedan od dvanaestorice apostola i jedan od najodanijih Hristovih sljedbenika. Riječi "Ti si Hristos, Sin Boga Živoga", zapisane u Jevanđeljima, izraz su njegove tvrde vjere u hrišćansko spasenje, pa se do danas ponavljaju u hrišćanskim molitvama. Kaže se da je Sveti apostol Petar prvi od učenika koji je izrazio nepokolebljivu vjeru u Hrista i njegovu misiju.

Njegovo pravo ime bilo je Simon, sin Jonin, brat Andreje prvozvanog, iz plemena Simeonova, iz grada Vitsaide, a Petar (na grčkom znači "kamen" ili na hebrejskom Kifa) mu je dao Hristos zbog njegove tvrde vjere.

"Ti si, Petre, stijena na kojoj ću sagraditi crkvu svoju i vrata paklena neće joj ništa moći", kaže Jevanđelje po Mateju.

Sveti apostol Petar smatra se da je napisao dvije poslanice poznate kao - Saborne Petrove poslanice koje su pridružene Novom zavjetu.

Nakon Hristovog vaznesenja i silaska Svetog Duha na apostole, propovijedao je vjeru po Palestini, Siriji, Antiohiji, Maloj Aziji i Rimu, đe je dva puta boravio.

Kao episkop proveo je sedam godina u Antiohiji i tada je za sljedbenike Hristovog učenja nastao pojam hrišćani. Apostol Petar je predstavljen kao "neustrašivi i silni propovjednik Jevanđelja", čije se ime pominje posle silaska Svetog Duha na apostole i poslije besjede koju je održao u Jerusalimu, kada je "pridobio i preobratio u hrišćanstvo 3.000 duša". Činio je moćna čudesa: liječio je bolesne, vaksrsavao mrtve; čak i od sjenke njegove isceljivali su se bolesnici. Imao je veliku borbu sa Simonom Volhom, koji se izdavao za boga, a u stvari bio je sluga satanin koga je posramio i pobijedio.

Za vrijeme vladavine imperatora Nerona u progonu hrišćana uhvaćen je i bačen u tamnicu.

U crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Rimu čuvaju se verige Svetog Petra kao znamenje snage svetitelja u koje ga je okovao car Irod, progonitelj hrišćana. Priča se da su verige same spale sa ruku i nogu svetitelja na pojavu anđela Božijeg.

Sveti apostol Pavle rodom je iz Tarsa i prvo je bio farisej Savle i veliki progonitelj hrišćana.

Bio je veoma obrazovan i imao je status građanina Rima. Pavle nije spadao u grupu prve dvanaestorice apostola, već u sedamdeset drugih apostola.

Bio je oko deset godina mlađi od Hrista sa kojim se nikada nije sreo, ali da je u njega povjerovao i postao jedan od najvećih propovjednika i teologa prve hrišćanske crkve.

"Gospod mu se javio... i čudesno ga preobratio u vjeru Hrišćansku". Kada je krenuo u Damask, na putu je sijevnula munja i začuo se glas s neba: "Savle, Savle, zašto me progoniš", nakon čega je oslijepio.

Savle je tri dana bio slijep, ali mu se vid vratio poslije krštenja, propovijedao je Jevanđelje od Arabije do Španije. Uzevši ime Pavle, od riječi "paulus" što znači mali, propovijedao je hrišćanstvo na većem području Mediterana.

Dvanaest poslanica Svetog Pavla čini dio Novog zavjeta. Car Neron, veliki progonitelj hrišćana, pogubio je oba svetitelja u Rimu. Pavle je uhvaćen u Rimu i bačen u tamnicu. Pogubljen je zajedno sa Petrom. Pavlu je odrubljena glava, a Petar je raspet na krst.

Sveti apostoli Petar i Pavle zaslužni su za krštenje prvih vjernika i njihovo prevođenje u hrišćanstvo.

SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

Rođenje Svetoga Jovana Krstitelja – IVANJDAN. Na šest mjeseci prije svoga javljanja u Nazaretu Presvetoj Djevi Mariji veliki Gavril, arhanđel Božiji, javio se prvosvješteniku Zahariju u hramu Jerusalimskom. Prije nego što je objavio čudesno začeće bezmužne djevice, arhanđel je objavio čudesno začeće bezdjetne starice. Zaharije ne povjerova odmah riječima vjesnika Božijeg, i zato mu se jezik veza nemilom, i ostade nijem sve do osmog dana po rođenju Jovanovom. U taj dan skupiše se srodnici Zaharijini i Jelisavetini radi obrezanja mladenca i radi nadijevanja imena. Pa kada upitaše oca, kakvo bi ime on želio dati sinu, on, budući nijem, napisa, na dasci: Jovan. I u tom času odriješi mu se jezik, i on poče govoriti. Dom Zaharijin bijaše na visinama između Vitlejema i Hevrona. Po cijelom Izrailju bijaše se raznio glas o pojavi anđela Božijeg Zahariji, o nemilu ovoga i o odrješenju jezika njegovog u času kada napisa ime Jovan. Glas o tome bijaše došao i do Iroda. Zato Irod, kada posla da se pokolju đeca po Vitlejemu, uputi ljude u brdsko obitalište porodice Zaharijine, da ubiju i Jovana. No Jelisaveta blagovremeno sakrije dijete. Razjaren zbog ovoga car Irod posla dželate u hram Zahariji (jer se desi da Zahariji opet bijaše red služenja u hramu Jerusalimskom) da ga ubiju. Između pritvora i hrama Zaharija bi ubijen, a krv njegova se usiri i skameni na pločama, i osta tako kao stalni svjedok protiv Iroda. Jelisaveta se sakrije sa đetetom u neku pešteru, gde uskoro ona preminu. Mladenac Jovan osta u pustinji sam na staranju Boga i anđela Božijih.

UBNOR i antifašisti Nikšića: Crnogorska pravoslavna crkva postojala i prije 1918. godine

„Svjedoci smo da se ovih dana potpisuju mnoge peticije i propagira odbrana svetinja od strane SPC, a zaboravlja se da Crnogorska pravoslavna crkva u Crnoj Gori postoji i prije 1918. godine i da su njeni sveštenici vjekovima ginuli zajedno sa ostalim narodom za slobodu Crne Gore. Takvi su bili sveštenici kojima smo posvetili ovo veče, na strani antifašizma a ne u službi okupatora i domaćih izdajnika. Za njih nema ni opela ni molebana, ali ima za popa Macu, Šiljka i druge njima slične“, kažu iz UBNOR i antifašisti Nikšića.

U organizaciji Crnogorske pravoslavne crkve i UBNOR-a i antifašista Nikšića, 26. juna 2020. godine održano je u Episkopskom dvoru Nikšićke episkopije veče posvećeno poginulim sveštenicima-partizanima iz nikšićkog kraja.

„Veče je bila prilika da se podsjetimo crnogorskih sveštenika koji su stali na stranu Narodnooslobodilačkog pokreta. Iako je veći dio sveštenstva stao na stranu kvinsliških pokreta, znatan broj je vidio da je narodnooslobodilačka borba u Crnoj Gori jedini mogući vid borbe za oslobođenje zemlje i njihova uloga u NOR-u je bila jako zapažena. Oni su slijedili svijetle primjere sveštenika iz crnogorske prošlosti“, kažu iz kažu iz UBNOR-a.

U toku Drugog svjetskog rata, iz Crne Gore poginuo veliki broj sveštenika boreći se na starni partizana a od toga devetorica njih su iz nikšićkog kraja.

O sveštenicima-partizanima govorili su: episkop-nikšićki Boris, mr Nikola Popović i Slobodan Bato Mirjačić.

Episkop nikšićki Boris, u svom izlaganju osvrnuo se na ulogu sveštenstva kroz crnogorsku istoriju apostofirajući periode iz crnogorske prošlosti kada su vladike osim što su obavljali duhovne obaveze, ujedno bili i vladari i ratnici.

„Ne samo vladike, već i ostalo sveštenstvo uvijek su bili na braniku otadžbine. U toku balkanskih i Prvog svjetskog rata sveštenici su se rame uz rame borili sa crnogorskom vojskom. Crnogorska crkva igrala je značajnu ulogu u crnogorskom društvu kroz vjekove. Ona je bila moralni oslonac crnogorskog naroda, čuvar tradicije i identiteta. Nažalost, splet istorijskih okolnosti je doveo da se njena autokefalnost ukine, ali ne i svijest o njenom postojanju“, kaže episkop nikšićki Boris.

Praveći paralele sa sadašnjim dešavanjima povodom crkvenog pitanja, episkop Boris, izrazio je zabrinutost nametanjem ideoloških i vjerskih uticaja sa strane.

Nikola Popović, potomak jedne od najdugovječnijih svešteničkih porodica u crnogorskoj istoriji, govorio je o svom prađedu, popu Bošku.

Potomak čuvenog sveštenika-patriote, sa žaljenjem je konstatovao da se crkva popu Bošku zahvalila zaboravom i da mu nikada nije oprostila antifašizam.

„Nažalost, slavljeni su ili čak proglašavani svecima oni koji su vršili krvave odmazde nad svojim narodom“, kaže Popović.

Naravno, iako se strašni zločini u ime vjere ne mogu zaboraviti, oni ne mogu baciti sjenku na sveštenike koji su se opredijelili za antifašizam i položili živote za slobodu svoga naroda.

Pop Boško Popović (dvadeset i treći u svojoj porodici) s ponosom je nosio epitrahij i mantiju svešteničku. Rođen je u 1900. godine u Dragovoljićima kod Nikšića, učestvovao je u julskom ustanku, kao i u drugim akcijama rušenja puteva i mostova, uhvaćen je i strijeljan od strane četnika 17. juna 1942. godine. Uoči strijeljanja ponuđeno mu je da se pričesti. S gađenjem ispljunuvši pričest-gromoglasno je viknuo: ,,Nije ovo krv Isusova! To su splačine fašističke!“

„Junački podvig popa Boška Popovića, ravan osmijehu Ljuba Čupića i bastašnoj hrabrosti sugrađanke Joke Baletić (pogubljenim na istom mjestu), svjedočanstvo je poslanstva Crnogorske crkve kroz vjekove, a njegove zadnje riječi emaniraju njezin vrhovni princip: slavi vjeru pravoslavnu i slobodu crnogorsku“, istakao je Popović.

Krvlju okrvljeni epitrahij, skinut s njegovog tijela i danas se kao svetinja čuva u njegovoj porodici.

„Pop Ćetko jedan je od mnogobrojnih sveštenika koji je imo veliku ulogu u crnogorskom društvu, prije i u toku Drugog svjetskog rata. Radni angažman počeo je kao učitelj u selu Mosori-Rsojevići. Kada su austro-ugarske vlasti izvršile okupaciju Crne Gore 1916. godine podnio je ostavku. Tada je Ćetko uhapšen. Šest mjeseci proveo je u zatvoru na Cetinju, a preostale godine rata u koncentracionom logoru Boldogason u Mađarskoj“, Slobodan Bato Mirjačić, govorio je o popu Cvjetku( Ćetku) Stanišiću.

Kada je počeo Drugi svjetski rat, pop Ćetko se sa svojim sinovima Milijom i Vladom javio kao dobrovoljac za odbranu zemlje.

„Bio je budno praćen od italijanskiih vlasti koje su otkrile da radi na prikupljanju oružja zbog čega je utamničen u italijanskom garnizonu u Nikšiću a zatim je prebačen u logor Klos u Albaniji. Iz albanskog logora, Ćetko i još niz zatvorenika prebačeni su u barski logor. Raznim kanalima, preko šifrovanih poruka uspijevao je da dolazi do vijesti o pobjedama partizana i iste prenosio zatvorenicima ne dajući im da klonu duhom. Iz njegovih bilježka koje je vodio u zatvoru saznajemo kolko je bio ogorčen saradnjom velikokog broja sveštenika sa okupatorom. Ali, najveće njegovo razočarenje bio je njegov rođak Bajo Stanišić. Kada je Bajo sa italijanskim oficirima juna 1943. došao pred barski zatvor i dobio dozvolu da puste Ćetka on je sa prezirom pljunuo prema njemu i vratio se u ćeliju“, rekao je Slobodan Bato Mirjačić.

Ostao je dostojanstven do kraja i iskazao neviđenu hrabrost pred strijeljanje. Na molbu Popa Roganovića da uzme pričest, pop Ćetko je ozlojeđeno uzvratio: ,,Prezirem to pričešće a najviše onoga koji te je poslao...“(misleći na Baja Stanišića), istakao je Mirjačić.

Osim govora o popu Bošku Popoviću i Ćetku Stanišiću, pročitanesu i biografije ostalih sedam sveštenika iz nikšićkog kraja poginulih u NOR-u ( Save Đukanovića, Mirčete Golovića Matije -Mata Antunovića, Jovana Zečevića Marinka Vojinovića, Pavla Pereunovića i Veselina-Veseljka Koprivice).

Važno je napomenuti da su i porodice svih ovih sveštenika uzela aktivno učešće u NOR. Tako su ovi sveštenici ostavili neizbrisiv traga u najsvjetlijim stranicama crnogorske istorije.

Izvor  Portal  Analitika

Sveti Ivan Crnojević Pravedni, poznat još i kao Sv Ivan Prepodobni Crnojević, je jedan od pet svetitelja Crnogorske Pravoslavne Crkve.

Ivan Crnojević bio je sin Stefanice I. Crnojevića, i Marije Kastrioti. Među narodom je bio takođe poznat i kao Ivan-Beg. Ivan je koristio titulu Gospodar (latinski Dominus), na pečatima se potpisivao kao Ivan Crnojević - Gospodar Zetski. Ženio se dva puta, prvi put sa Gojsavom Arijaniti Komnin, drugi put sa Marom Vukčić Kosača. Imao je tri sina: Đurađa, Stefanicu II. i Stanišu, te dvije ćerke o kojima nema detaljnih istorijskih podataka. Ivan je tokom mladosti proveo 10 godina u zatočeništvu kod bosanskog plemića Stjepana Vukčića Kosače, no pušten je na insistiranje Venecije, koja je bila u savezničkim odnosima sa Stefanicom I. Crnojevićem. Ivan-Beg je tokom svoje vladavine imao sukobe sa Mlečanima, Hercegovcima i Osmanlijama. U uslovima prisustva moćne Turske imperije pod sultanom Mehmedom II, poznatim pod imenom Osvajač, Ivan veoma brzo uočava pogrešnost politike otvorenog sukoba sa Mlečanima, i već 1466. sa Venecijom, uz dosta muke, sklapa mir. Osmansko carstvo u usponu pokrenulo je 1474. veliki napad na Skadar koji je tada bio kontrolisan od strane Mlečana. U tim borbama učestvovale su i Ivan-Begove snage. Iste godine ova Turska ofanziva je slomljena, međutim, Ivan je ośećao da njegova prijestonica na isturenom Žabljaku više nije sigurna, jer se Turci utvrđuju s lijeve strane Morače i obnavljaju Podgoricu, te već 1475. godine počinje gradnju Riječkog Grada na Obodu. Ovo mjesto je još za Ivanovog života ime Obod promenilo u ime Rijeka Crnojevića. Spremajući se da po drugi put napadnu Skadar, Turci stalno napadaju Ivanove teritorije s desne strane Morače i u okolini Skadarskog jezera. Nakon što je zbog Osmanlijske invazije morao napuštiti Žabljak Crnojevića, a kasnije i Obod, Ivan je 1481. godine počeo obnovu Crne Gore, na Cetinjskom polju sagradio je Cetinje, na mjestu starog naselja koje se u istorijskim izvorima spominje još 1440. godine. Cetinje postaje njegova nova prijestonica, tamo je 1484. godine podigao Cetinjski Manastir i Dvor u koji se trajno preselio 1485. godine. Manastir Svete Bogorodice postao je śedište Zetske Mitropolije, koja je nasljedila slobodarsku tradiciju Dukljanske Arhiepiskopije, te se sa pravom smatra pretečom današnje Crnogorske Pravoslavne crkve. Ivan Crnojević umro je 1490. godine, a nasljedio ga je sin Đurađ.

Crnogorska Pravoslavna crkva 4. jula slavi Svetog Ivana Crnojevića Pravednog, svog petog sveca, kojeg je kanonizovala u crkvi Jovana Krstitelja u Bajicama, na Petrovdan 2003 godine.

Silazak Svetoga Duha na apostole – Trojičindan. Poslije Hristovog Vaznesenja učenici su ostali u Jerusalimu i često su se okupljali i zajedno Bogu  molili. Očekujući nestrpljivo da se ispuni  obećanje  Učitelja i Gospoda, da će im poslati Duha Svetoga, koji od Oca ishodi. Umjesto Jude Iskariotskog bacanjem kocke izabran je Matija kao dvanaesti apostol. Na Pedesetnicu svi su bili zajedno, začu se huka koja ispuni svu kuću u kojoj su bili i pokazaše se ognjeni jezici koji su se spuštili na svakog od apostola. Izašavši na krov od kuće, progovorili su i propovijedali okupljenom narodu jezicima koje do tada nijesu znali, tako da su ih svi okupljeni razumjeli, i Jevreji i ostali koji ne govorahu njihov jezik. Tri hiljade ljudi na ovaj dan povjerovalo je propovijedi apostola i krstilo se. Ovaj dan se smatra danom rođenja Crkve Hristove.

Kako su na praznik Pedesetnice Jevreji, znači i apostoli u onu Pedesetnicu, ukrašavali svoje kuće granjem, cvijećem i travom podsjećajući se na vrijeme kad su poslije ropstva lutali sa Mojsijem po pustinji i živjeli u kolibama od granja i lišća, i danas se na praznik Trojčindan - Silaska Svetog Duha na apostole  u pravoslavne crkve unosi  trava i cvijeće od koga se pletu vijenci.

Pošto se ovaj veliki događaj dogodio pedeseti dan poslije Vaskrsenja Hristovog, i praznik se uvijek slavi pedesetog dana poslije Vaskrsa, pa stoga uvijek pada u neđelju. 

Sveti mučenik Vladimir Dukljanski. Kralj, Prvi Crnogorski Svetac, poštovan od Crnogoraca, Muslimana i Katolika. Sveti Vladimir je još prije kraja 12. vijeka za Dukljansku crkvu bio u najmanju ruku smatran blagoslovljen.

Makedonski kralj Samuilo napao je Duklju. Kralj Duklje Vladimir odlučuje da mu se preda pod uslovom da osvajač poštedi Duklju. Samuilo je Vladimira zatvorio u podrum svog dvora u Prespi. Međutim, Vladimir je boravio u tamnici, provodeći u postu i molitvi dan i noć. I pojavi mu se anđeo božiji, koji ga hrabraše i koji mu javi šta će biti: kako će ga Bog izbaviti iz tamnice, kako će mučeništvom postići carstvo nebesko, kako će primiti vijenac koji ne vene i dobiti nagradu života vječnoga. Ohrabren tom pojavom anđela, Vladimir se sve više i više odavaše postu i molitvi. I jednoga dana kćer cara Samuila, po imenu Kosara, podstaknuta i nadahnuta duhom svetim, priđe ka ocu i zamoli ga: da sa svojim sluškinjama siđe u tamnicu da izmije glavu i opre noge sužnjima i zarobljenicima. Otac joj dozvoli. I tako siđe u tamnicu i izvrši dobro djelo. Utom spazi Vladimira; vidjeći da je lijep na izgled, skroman, krotak i čestit, da je pun mudrosti i razuma božanskog, pusti se s njim u duži razgovor, i učini joj se njegov govor slađi od meda i saća. I tako, ne po kakvoj tjelesnoj požudi, nego što joj je bilo žao njegove mladosti i ljepote, i što ču da je kralj i od kraljevskog roda, zaljubi se u njega; i ode, pošto se s njim oprostila. Želeći da ga oslobodi okova, priđe k caru, padne k njegovim nogama, i ovako mu stane govoriti: „Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati po običaju. Ali, ako je tvom veličanstvu po volji, ili mi daj za muža kralja Vladimira, kojega držiš u tamnici, ili znaj da ću prije umrijeti nego poći za drugoga”. Čuvši to, car se obraduje tome, jer je veoma volio svoju kćer i znao je da je Vladimir od kraljevske loze. Naredi da se učini po molbi njegove kćeri. Odmah posla po Vladimira, naredivši da se okupa i obuče u kraljevsku odjeću, i izvede pred njega. Primi ga milostivo i poljubi pred velikašima carstva svoga, i tada mu da za ženu kćer svoju. I pošto je carski proslavljena svadba njegove kćeri, car postavi Vladimira za kralja; povrati mu zemlju I kraljevinu otaca i svu Dračku zemlju. Potom car posla poruku Dragomiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i sakupi narod, i da nastani zemlju.

Poslije vojnog poraza od Vizantije 1014. godine, umro je makedonski car Samuilo. Njegovom smrću dolazi do obrta, odnosno naglog propadanja makedonskog carstva. Na makedonski prijesto dolazi Vladislav u čiju nemilost pada kralj Vladimir, koji biva ubijen na prevaru.

U Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor staro crnogorske istorije, pisan krajem 12. vijeka, za kralja Vladimira više puta piše da je beatus (blažen - prepodobni, to je prvi stepen svetosti) i tri puta sanctus (u prevodu Sveti). Ljetopis navodi da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenjeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala". Citat:

„... Glava mu je odsječena 4.juna (22. Maja po starom kalendaru). Episkopi uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnoštvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...”

Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u manastir Prečiste Krajinske, na padinama Crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera. Prenos moštiju, prvo je bio u Drač, a zatim u Elbasan.

Pop Dukljanin dalje opisuje, Citat:

„ ...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža...” Mošti Vladimirove bijahu čudotvorne i proglašen bi Vladimir za Svetitelja.

Sveti car Konstantin (Flavius Valerius Aurelius Constantunus ) puno ime na lat. Naziva se i ravnoapostolni jer je 313 godine dao slobodu hrišćanima. Roditelji cara Konstantina bili su car Konstancije Flor i carica Jelena. Flor je imao još đece od druge žene, a sa Jelenom imao je samo Konstantina. Kada je  Konstantin postao car imao je tri velike bitke: jednu protiv Maksencija u Rimu, drugu protiv Skita na Dunavu i treću protiv Vizantinaca. Pred borbu sa Maksencijem, kada Konstantin bijaše u velikoj brizi i sumnji u svoj uspjeh, javi mu se po danu presjajan krst na nebu, sav okićen zvijezdama, i na krstu stajaše napisano: ovim pobjeđuj. Car zadivljen naredi da se iskuje veliki krst, sličan onome koji viđe, i da se nosi pred vojskom. Silom krsta, on zadobi slavnu pobjedu nad brojno nadmoćnim neprijateljem kod mosta Milvija. Maksencije se udavi u rijeci Tibru. Odmah potom car Konstantin izda znameniti Edikt u Milanu 313. godine, da prestanu gonjenja hrišćana. Pobijedivši Vizantince, on sagradi divan prijestoni grad na Bosforu, koji se od tada prozva Konstantinopolj. No pred tim Konstantin pade u tešku bolest prokaznu. Tada mu se javiše apostoli Petar i Pavle i rekoše mu da potraži episkopa Silvestra koji će ga izliječiti od strašne bolesti. Episkop ga pouči vjeri hrišćanskoj i krsti. Kada nasta razdor u crkvi zbog smutljivog jeretika Arija, car sazva prvi Vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine, đe se jeres osudi, a Pravoslavlje utvrdi. Sveta Jelena, blagočestiva majka careva, borila se mnogo za vjeru Hristovu. Ona posjeti Jerusalim i pronađe Časni Krst Gospodnji, i sazida na Golgoti crkvu Vaskrsenja i još mnoge druge crkve po Svetoj Zemlji. U svojoj osamdesetoj godini predstavi se ova sveta žena Gospodu 327. godine. A car Konstantin nadživi svoju majku za deset godina i upokoji se u svojoj šezdeset petoj godini u gradu Nikomidiji. Tijelo njegovo bi sahranjeno u crkvi Svetih Apostola u Carigradu.

Sveti Stefan piperski rodio se u Župi nikšićkoju selu Kuta od čestitih roditelja koji su ga vaspitali u tradicionalnom hrišćanskom i crnogorskom duhu. Sveti Stefan je odrastao pored Manastira Svetog Luke u Župi a čim je stasao otišao je u Manastir Moraču đe je učio i ispunjavao duhovnim vrlinama, u Manastiru Morača je primio monaški čin a kasnije rukopoložen u čin đakona i svještenika. Tu se podvizavao i bogougodno živio monaškim i isposničkim životom dugi niz godina.

U tom vremenu krajevi oko grada i Kolašin bili su pod upravom Otomanskog carstva sa čijom voskom  stalno ratovahuokolna Crnogorska plemena.Te borbe i napadi na Crnu Goru nijesu zaobilazili manastir Moraču i bratsvo manastira trpjelo je česte progone.Sveti Stefan se povuče visoko u planinu u mjesto Trmanja đe nastavi isposnički život. Ali ni tu ne mogaše imati mira od napada Osmanlija. Pa otiđe da traži mjesto đe bi mogao tiho i mirno isposnički da živi u tom teškom vremenu. Naseli se iznad sela Crnci u plemenu Piperskom. Tu pored izvora koji se zove Gospođina voda sagradi ćeliju i kamenu crkvicu na jednoj stijeni i posveti je Rođenju Presvete Bogorodice. Velikim trudom uz pomoć naroda ogradi manastir kamenim zidom i oko njega se sabraše učenici koji primiše monaški život. Na ovom neprisupačnom mjestu pokloniše mu imanje za potrebe manastira koji narod nazva Ćelija Piperska. Okolni narod vidjeći veliku vjeru i požrtvovaje, poštovaše Svetog Stefana njegove savjete uvažavahu.

Neprestano zivjeći u postu i molitvi doživje Sveti Stefan duboku starost i predade mirno svoju dušu Gospodu 20 maja 1697 godine po starom kalendaru. Bi ožaljen od naroda i časno sahranjen ovaj ugodnik Božiji.

Često su mnogi gledali kako na grob ovog svetitelja padaju buktinje sa neba i svijetle dugo. Poslije četri godine od smrti Svetog Stefana 1701 za vrijeme vladiavine Mitropolita Danila Petrovića  bratstvo manastira pozva čestitog svještenika iz porodice Lainović te sa molitvom otvoriše njegov grob i nađoše netruležne mošti Svetog Stefana koje postaviše u crkvu manstirsku i pored njih se dogodiše mnoga čuda.

Vaznesenje Gospodnje – SPASOVDAN. Pošto je raspet na Krst i sahranjen u grobnici, nakon tri dana Gospod naš, Isus Hristos vaskrsnu iz mrtvih i javi se svojim učenicima, jedanaestorici svetih apostola. Sa njima je proveo 40 dana ođe na zemlji poučavajući ih kako da šire Njegovu vjeru i hrišćansko učenje. Kada prođe 40 dana, poveo ih je sve sa sobom na Maslinsku Goru i rekao im je: "Tako je pisano, tako je trebalo biti, da Hristos postrada i da ustane iz mrtvih treći dan i da se propoveda pokajanje u ime Njegovo i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima, a vi ste svjedoci svemu tome. Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete kršćavati Duhom Svetim, ne dugo poslije ovih dana. Ja ću poslati obećanje Oca Svojega na Vas, a Vi sjedite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u Silu sa visine. Ovim riječima On završi razgovor sa njima, blagosilja ih i poče da se uzdiže na nebo, a njih ostavi da sačekaju silazak Duha Svetoga. Apostoli su stajali i nijemo gledali za Njim, dok nije sasvim iščezao. Utom im se obratiše Anđeli Božiji sa riječima: " Što stojite i gledate? Kako ste viđeli da Gospod odlazi na nebo, tako će On opet doći da sudi živima i mrtvima i onda carstvu Njegovom neće biti kraja".

Vaznesenje Gospodnje spada u pokretne praznike i uvijek pada na četvrtak, četrdeset dana poslije Vaskrsa, a deset dana prije Duhova.

Sveti Kirilo (Ćirilo) i Metodije,  na grčkom (Άγιος Κύριλλος και ο Άγιος Μεθόδιος)  bili su rođena braća, porijeklom iz Soluna, Njihovi roditelji Lav i Marija bijahu ugledni i bogati ljudi. Stariji brat Metodije bio je oficir i proveo je desetak godina među Makedonskim Slovenima i tako je naučio slovenski jezik. Zatim se Metodije podvizavaše na gori Olimp i predade se potpuno monaškom podvigu. Tu mu se kasnije pridruži brat Kiril (Ćirilo). Kada hazarski car Kagan zamoli  cara Mihaila da mu pošalje propovijednike vjere Hristove, tada po zapovijesti cara Mihaila pronađoše ova dva brata i poslaše ih među Hazare. Preobrativši Kagana u vjeru Hristovu, oni ga krstiše sa velikim brojem njegovih dvorjana i mnoštvom naroda. Poslije izvjesnog vremena Ćirilo i Metodije vratiše se u Carigrad i tu sastaviše slovensku azbuku i počnu prevoditi crkvene knjige s grčkog na slovenski jezik. Na poziv kneza Rastislava išli su u Moravsku, đe blagočestivu vjeru hrišćansku rasprostraniše i utvrdiše, a knjige umnožiše i predadoše svještenicima. Pozvani od pape sveta braća Ćirilo i Metodije odlaze u Rim, đe se sveti Ćirilo razbolje i umirije 869. godine. A sveti Metodije se vraća u Moravsku i trudeći se do smrti da utvrdi vjeru Hristovu među Slovenima. Po njegovoj smrti - a on se upokoji u Gospodu  885. godine učenici njegovi, sa svetim episkopom Klimentom  na čelu, pređoše Dunav i spustiše se na jug, u Makedoniju, đe iz Ohrida, produžiše među Slovenima ono što su započeli sveti Ćirilo i Metodije na sjeveru.