Iz Kabineta Arhiepiskopa Cetinjskog i Mitropolita Crnogorskog Borisa reagovali su na tekst Pobjede pod nazivom „CPC u najdubljoj krizi od obnove: raskol, ograničena podrška i borba za legitimitet".
Njihovo reagovanje prenosimo u cjelosti:
„Povodom teksta u kojem se pokušava predstaviti da je Crnogorska pravoslavna crkva navodno obilježila tri decenije od obnove u stanju „najdubljeg raskola“, dužni smo da radi istine, vjernika i ukupne crnogorske javnosti odgovorimo činjenicama. Prije svega, potrebno je jasno reći da je netačna tvrdnja da je izbor Mitropolita Borisa Bojovića izvršen mimo tradicije, poretka ili istorijske prakse Crnogorske pravoslavne crkve.
Sva tri poglavara obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve izabrana su na identičan način – na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju. Sveti Mitropolit Antonije Abramović izabran je 31. oktobra 1993. godine. Mitropolit Mihailo Dedeić izabran je 31. oktobra 1998. godine. Mitropolit Boris Bojović izabran je 3. septembra 2023. godine. Svi su izabrani na istom mjestu, od strane istog istorijskog subjekta crnogorskog naroda okupljenog na Opštecrnogorskom zboru. Zbog toga se postavlja jednostavno pitanje: ako je izbor Mitropolita Borisa nelegitiman, da li to znači da su nelegitimni bili i izbori Svetog Mitropolita Antonija i Mitropolita Mihaila?
Ne može ono što je bilo zakonito, legitimno i prihvatljivo 1993. i 1998. godine odjednom postati nezakonito i neprihvatljivo 2023. godine samo zato što rezultat ne odgovara pojedincima koji su izgubili podršku naroda i sveštenstva. Opštecrnogorski zbor nije politički skup, kako ga pojedini pokušavaju predstaviti, već istorijska institucija crnogorskog naroda i Crnogorske Pracoslavne Crkve kroz koju su vjekovima donošenje najvažnije državne, nacionalne i crkvene odluke. Upravo je na takvom zboru obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva i upravo na takvom zboru birani su njeni poglavari.
Posebno je važno naglasiti da je prva odluka koju je Mitropolit Boris predložio Opštecrnogorskom zboru bila proglašenje blažene uspomene dostojnog Mitropolita Antonija Abramovića za svetitelja Crnogorske Pravoslavne Crkve. Time je iskazano poštovanje prema duhovnom velikanu koji je obnovio CPC i udario temelje njenog savremenog postojanja. Jer svako ko ga je poznavao rekao je :"Sveti Vladika Antonije" To nije bio presedan, već nastavak crnogorske istorijske tradicije.
Podsjećamo da je i Sveti Petar Cetinjski svoje mjesto u narodnom poštovanju i svetiteljskom kultu dobio kroz saglasje Crkve i crnogorskog naroda okupljenog na Opštecrnogorskom zboru i na prijedlog Mitropolita Petra II Njegoša.
U javnosti se često govori o navodnom kršenju Ustava Crnogorske pravoslavne crkve, a istovremeno se prećutkuje jedna veoma važna činjenica. Član 68 Ustava CPC propisuje da taj akt stupa na snagu nakon objavljivanja u službenom glasilu Crnogorske pravoslavne crkve „Lučindan“. Međutim, procedura predviđena samim Ustavom nikada nije sprovedena na način kako je propisano. Zbog toga je godinama postojalo ozbiljno pravno pitanje njegove pune pravne valjanosti i primjenljivosti.
Još važnije od toga jeste činjenica da organi predviđeni tim Ustavom nijesu funkcionisali godinama. Sveti sinod nije radio u punom sastavu, Mitropolitski savjet nije vršio svoju funkciju, a ključne odluke nijesu donošenje kroz redovne institucije. Upravo zbog toga došlo je do potrebe da se pitanje budućnosti Crnogorske pravoslavne crkve vrati onome odakle je i potekla njena obnova – Opštecrnogorskom zboru. Zbog toga odlučno odbacujemo i tvrdnju da u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi postoji raskol. Raskol podrazumijeva razdvajanje u vjeri, crkvenom učenju ili postojanje dvije suprotstavljene crkve. Takva situacija ne postoji.
Mitropolit Mihailo nije lišen sveštenog čina, nije lišen dostojanstva i nije izopšten iz Crkve. On je, zbog poodmaklih godina i nemogućnosti da aktivno upravlja crkvenim poslovima, umirovljen uz puno poštovanje njegove istorijske uloge u obnovi Crnogorske pravoslavne crkve. Njemu pripadaju sve počasti koje pripadaju umirovljenom poglavaru Crkve i niko ne osporava njegov doprinos obnovi CPC nakon 1998. godine. Crnogorska pravoslavna crkva ne vodi borbu protiv Mitropolita Mihaila. Naprotiv, poštuje njegov doprinos i mjesto koje mu pripada u istoriji savremene CPC.
Pitanje koje je otvoreno 2023. godine nije bilo pitanje njegove ličnosti, već pitanje budućnosti Crkve i njene sposobnosti da odgovori na izazove vremena. Najbolji odgovor na sve optužbe nijesu riječi nego rezultati. Za svega dvije i po godine službe Mitropolita Borisa ostvareni su rezultati kakve Crnogorska pravoslavna crkva nije imala decenijama. Prenesene su mošti Svetog Antonija Abramovića u crkvu Svetog Ivana Crnojevića na Cetinju. Obnovljen je rad Svetog sinoda i Mitropolitskog savjeta.
Crnogorska pravoslavna crkva dobila je na Cetinju oko 9.000 kvadratnih metara zemljišta zahvaljujući dobrotvoru Ljubu Vučkoviću. Kupljena je kuća sa okućnicom preko puta crkve Svetog Ivana Crnojevića. Pokrenute su aktivnosti za kupovinu zemljišta i izgradnju manastira u Podgorici. Osnovane su crkvene opštine u Njujorku i Čikagu. Uspostavljen je Vikarijat u Rumuniji. Danas Sveti sinod broji Mitropolita, pet episkopa i tri svještenika. Crnogorska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i dijaspori ima ukupno 46 svještenika i đakona.
Formiraju se novi duhovni centri i parohije. Broj vjernika koji prisustvuju bogosluženjima neprestano raste. Na Trojičindanskom saboru na Čevo okupilo se više od 600 vjernika i prijatelja Crnogorske pravoslavne crkve. U proteklom periodu obavljeno je više hiljada krštenja, vjenčanja i drugih svetih tajni. Sve ovo ostvareno je bez ijednog centa pomoći države, isključivo zahvaljujući vjeri, radu i prilozima vjernika i prijatelja Crnogorske pravoslavne crkve. Posebno je značajno istaći da je Crnogorska pravoslavna crkva dobila dva sudska postupka pred Upravnim sudom Crne Gore protiv Ministarstva pravde. I pored pravosnažnih odluka suda, ministar pravde već duže od godinu i po odbija da postupi u skladu sa zakonom i donese odluku o pitanju odgovornog lica Crnogorske pravoslavne crkve.
Umjesto poštovanja zakona i sudskih odluka, svjedočili smo pritiscima, opstrukcijama, medijskim kampanjama, lažnim optužbama i pokušajima kriminalizacije ljudi koji rade na obnovi i jačanju Crnogorske pravoslavne crkve. Takvi pritisci išli su toliko daleko da su vršeni i pretresi objekata u kojima borave Mitropolit Boris i njegovi najbliži saradnici.
Međutim, nijedan pritisak nije zaustavio razvoj Crnogorske pravoslavne crkve. Dok pojedini pišu tekstove o navodnom rasulu, činjenice govore drugačije. Crnogorska pravoslavna crkva danas ima aktivan Sveti sinod, razvijenu mrežu sveštenstva, nove crkvene opštine u dijaspori, nove crkvene posjede, nove duhovne centre, sve veći broj vjernika i jasnu viziju budućnosti. Zato odbacujemo pokušaje da se stvaranjem medijske slike o „raskolu“ prikriju rezultati koji su ostvareni u veoma kratkom vremenu. Istina je jednostavna.
Crnogorska pravoslavna crkva nije podijeljena zbog izbora Mitropolita Borisa. Crnogorska pravoslavna crkva prolazi kroz proces obnove, institucionalnog jačanja i duhovnog preporoda. Ona danas nastavlja put koji je 1993. godine započeo Sveti Antonije Abramović, a koji su nastavili svi oni koji su vjerovali i vjeruju u pravo crnogorskog naroda na svoju autokefalnu, slobodnu i dostojanstvenu Crkvu. Istorija neće suditi po političkim pamfletima i medijskim konstrukcijama, već po djelima, rezultatima i istini.“
