Sa odgovornošću VLADIKE CRNOGORSKOG, sa vjerom i nadom u Božiju milost kao i snagu i mudrost vjerujućeg Crnogorskog naroda, koji je vjekovima znao da kroz neprestanu borbu sačuva slobodu, vjeru i identitet, opstane uz svoju svetu Crnogorsku pravoslavnu crkvu koja nije samo vjerska institucija već i duhovna i istorijska vertikala Crne Gore i śedok svih padova i uzdizanja, objavljujem ovu poslanicu kao zavjet da će Crnogorci imati, kao štu su vazda imali, živu, svoju, narodu i Bogu odanu Crnoj Gori i Crnogorcima posvećenu i sopstvenu Crnogorsku Crkvu.

Crna Gora se uzdizala i izgradila na temeljima koje su ostavili njeni odani vladari i opštehrišćanski sveti Sveti Vladimir Dukljanski i Sveti Ivan Crnojević gospodar Zete/Crne Gore, . Prenoseći Crnogorsku mitropoliju sa Vranjine na Cetinje te postavljenjem prvoga crnogorskoga mitropolita Visariona i vikarnog episkopa Vavilu, bez ičijeg upliva sa strane, te podizanjem zavjetnog Cetinjskog manastira Gospodar s

Sveti Ivan Crnojević usmjerio je duhovno i državno biće Crne Gore

Uz sveti Cetinjski manastir – crkvu Svete Bogorodice Crnogorske, đe je osnovana i prva manastirska škola i štamparija, naša Crkva je bila i ostala sveto mjesto života sa narodom, za narod i za državu. U crnogorskim manastirima nije se učilo samo pismenosti, već i hrabrosti i ljubavi ka Bogu i slobodi. Od tada pa do danas, Crnogorska pravoslavna crkva bila je živa crkva, crkva naroda – crkva vjerujućih pravoslanih crnogorskih hrišćana !

To je bila Crkva, koja nije bila otuđena u svojoj moći i koja nije stajala iznad naroda, bez sluha za njegove patnje, već crkva koja je svojim svještenicima davala krst i zastavu u ruke, da blagosiljaju i brane Crnu Goru.

Kroz vjekove, crnogorski mitropoliti bili su primorani da budu mogo više od crkvenih poglavara. Oni su bili vladari, vojskovođe, prosvjetitelji, nocioci borbe za slobodu. Spajali su nespojivo i branili crnogorske vrleti od strane osvajačke sile koja je na njih nasrtala, uz Crkvu koja je živjela život svog naroda, dijelila njegovu sudbinu i nikada se nije odrodila. Tako se izgradio amanet Svetoga Petra Cetinjskoga, da na mitropolijski tron Crnogorske pravoslane Crkve, može da śedi samo “rodni Crnogorac od prvih crnogorskih familija”.

Zbog svoga slobodarskog duha Crnogorska pravoslavna crkva, kao i cijeli crnogorski narod, kroz istoriju bila je izložena pritiscima, osporavanjima i pokušajima da se potisne ili izbriše. No, svaki put, upravo zahvaljujući vjerujućem crnogorskom narodu, ona je opstajala i ponovo se uzdizala. Sa narodom je prebolijevala ratove, glad, progone i razaranja, sa narodom je nosila teret teške istorije balkanskih naroda i iznova se obnavljala.

Zato Crnogorska pravoslana Crkva nije mrtva tradicija, već živa vjera – Crkva, koja istrajava i onda kada drugi posustaju.

Istorija i bolne rane nas uče da kao 1918. godine, kada je prvi put u crnogorske crkve i manastire nasilno uvedena “strana služba” i kada je Crnogorska crkva nekanonski prestala da postoji nasilinim aktom tuđega vladara, kako mudro upozorava i Bogišić “da ko pravo svjoje zapušta, nek sebe krivi ako ga izgubi” - sami smo krivi ako svoju Crkvu izgubimo.

Od tada, od te nesretne godine “prisajedinjenja”, mnogi vjerujući Crnogorci su se otuđili od Crkve, ne zato što su izgubili vjeru, već zato što nijesu željeli da se mole u (etnofiletskoj)  crkvi koja više nije bila njihova.

Međutim, snagom volje, vjere i ljubavi prema Bogu i tvrdom voljom i vjerom Crnogoraca na Lučin dan 1993. godine na Opštecrnogorskom zboru na Cetinju obnovljena je naša sveta Crnogorska Crkva i izabran Crnogorski vladika sveti Antonije i taj čin se ne smije izdati, niti se danas, zbog nedaća i stranog uticaja smije odustati.

Stoga danas, moramo biti ne samo śedoci već i nosioci ponovnog buđenja Crnogorske pravoslavne crkve, koja se snagom njenog svještenstva i vjerujućeg naroda iznova sabira u svoj duhovnoj i Bogu odanoj misiji.

Sve više vjernika dolazi na liturgije, koje se služe pred narodom koji stoji uspravno, svjestan ko je i kojoj crkvi i državi pripada. Obavlja sve više krštenja, đe roditelji krštavaju svoju đecu u vjeri svojih predaka. Sve je više vjenčanja, đe se mladi ljudi zavjetuju na ljubav i zajedništvo pred Bogom u svojoj crkvi, na svom crnogorskom jeziku i u svom duhovnom domu. To nijesu samo vjerski obredi, to su znaci vitalnosti i života. To su potvrde da je Crnogorska pravoslavna crkva živa crkva , crkva vjerujućeg crnogorskoga naroda.

To je dokaz da se ne prihvata asimilacija koja ovog puta ne dolazi silom, već tiho, kroz zaborav, kroz odricanje od sebe, kroz uvjerenje da je lakše biti neko drugi nego biti ono što jesi. Zato je sabranost oko sebe i oko svoje Crnogorske Crkve je pitanje i opstanka, jer sam narod koji ima svoju duhovnost, svoju kulturu, i svijest o svojoj istoriji može da traje i opstaje.

Stoga danas, kada smo na putu da postanemo i dio velike familije prosvijećenih evropskih naroda, uradimo to na bazi sopstvenog vjekovima trajućeg identiteta, jer Evropa nije zajednica onih koji se “odriču sebe”, već onih koji znaju ko su, odakle dolaze, šta nose sa sobom i kuda žele da se u budućnosti usmjere.

Bez vlastite crkve, vlastite duhovnosti i istorijskog pamćenja, Crnogorci bi bili samo ime bez sadržaja, potuđeni i izgubljeni, dok ne bi nestali sa scene. Sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom, oni su narod sa dubokim korijenima i jasnim putem, koji stoji na temeljim sv. Ivana Crnojevića i sv. Petra Cetinjskog koji su znali u koju luku treba dovesti crnogorski brod.

Zato danas pozivam cijeli Crnogorski narod da se ujedini u ideji očuvanja

Crne Gore i njenog duhovnog identiteta, kao puta ka vrijednostima koje baštine prosvijećeni i slobodni narodi.

Vratimo se svojoj živoj Crkvi koja je zlatna nit koja spaja i miri nas sa vječnim vrijednostima, ona je stožer koji povezuje pretke sa potomcima.

Dokle god živi Crnogorska pravoslavna crkva i u njoj se služi liturgija,

dokle god se u njoj krštavaju djeca i vjenčavaju mladi, dokle god narod u nju ulazi slobodno i dostojanstveno,

dotle će Crna Gora imati dušu, svoju dušu, dušu koja diše za Crnu Goru,

njenu slobodu i napredak.