Svetijeh 40 velikomučenika sevastijskijeh – MUČENICI. Svi ovi bijahu vojnici u rimskoj vojsci no vjerovahu tvrdo u Gospoda. Kada nasta gonjenje u vrijeme Likinija, oni bijahu izvedeni na sud pred vojvodu, i ovaj im zaprijeti oduzeti čast vojničku, na što odgovori jedan od njih, sveti Kandid: "Ne samo čast vojničku, no i tijela naša uzmi od nas; ništa nam nije draže i časnije od Hrista Boga našega". Poslije toga naredi vojvoda slugama da kamenjem biju svete mučenike. No kada sluge bacahu kamenje na hrišćane, kamenje se vraćaše i padaše na njih same, te ljuto ih izudara. Jedan kamen pade vojvodi na lice i slomi mu zube. Mučitelji, ljuti kao zvijeri, vezaše svete mučenike i baciše ih u jezero, i postaviše stražu unaokolo, da nijedan ne izađe. Bio je strašan mraz, i jezero se leđaše oko tijela mučeničkih. Da bi muke bile jače, mučitelji zagrijaše i osvijetliše kupatilo pokraj jezera, na dogled zamrznutim stradalcima, ne bi li kako prelestili koga od njih da se odrekne Hrista i prizna idole rimske. Zaista, jedan se prelesti, izađe iz vode i uđe u kupatilo. Noću pade neobična svjetlost s neba, koja ugrija vodu u jezeru i tijela mučenika, a s tom svjetlošću spustiše se s neba tridesetdevet vijenaca na glave njihove. To viđe jedan stražar s obale, pa se svuče, ispovijedi ime Gospoda, i uđe u jezero, da bi se on udostojio onog četrdesetoga vijenca umjesto izdajnika. I zaista, na njega siđe taj poslednji vijenac. Sjutradan iznenadi se cio grad kad viđe mučenike žive. Tada zle sudije narediše te im prebiše goleni, i baciše tijela njihova u vodu, da ih hrišćani ne uzmu. Trećega dana javiše se mučenici episkopu Petru i pozvaše ga da sabere po vodi i izvadi mošti njihove. Izađe episkop po tamnoj noći sa klirom svojim, i viđe na vodi đe se svijetle mošti mučenika. I svaka kost koja bijaše odvojena od tijela njihovih, ispliva na površinu i svjetljaše se kao svijeća. Pokupiše ih i časno sahraniše. A duše ovih mučenika odoše Gospodu, namučenom za sve nas, i vaskrslom sa slavom. Časno postradaše 320. godine.