UBNOR i antifašisti Nikšića: Crnogorska pravoslavna crkva postojala i prije 1918. godine
„Svjedoci smo da se ovih dana potpisuju mnoge peticije i propagira odbrana svetinja od strane SPC, a zaboravlja se da Crnogorska pravoslavna crkva u Crnoj Gori postoji i prije 1918. godine i da su njeni sveštenici vjekovima ginuli zajedno sa ostalim narodom za slobodu Crne Gore. Takvi su bili sveštenici kojima smo posvetili ovo veče, na strani antifašizma a ne u službi okupatora i domaćih izdajnika. Za njih nema ni opela ni molebana, ali ima za popa Macu, Šiljka i druge njima slične“, kažu iz UBNOR i antifašisti Nikšića.
U organizaciji Crnogorske pravoslavne crkve i UBNOR-a i antifašista Nikšića, 26. juna 2020. godine održano je u Episkopskom dvoru Nikšićke episkopije veče posvećeno poginulim sveštenicima-partizanima iz nikšićkog kraja.
„Veče je bila prilika da se podsjetimo crnogorskih sveštenika koji su stali na stranu Narodnooslobodilačkog pokreta. Iako je veći dio sveštenstva stao na stranu kvinsliških pokreta, znatan broj je vidio da je narodnooslobodilačka borba u Crnoj Gori jedini mogući vid borbe za oslobođenje zemlje i njihova uloga u NOR-u je bila jako zapažena. Oni su slijedili svijetle primjere sveštenika iz crnogorske prošlosti“, kažu iz kažu iz UBNOR-a.
U toku Drugog svjetskog rata, iz Crne Gore poginuo veliki broj sveštenika boreći se na starni partizana a od toga devetorica njih su iz nikšićkog kraja.
O sveštenicima-partizanima govorili su: episkop-nikšićki Boris, mr Nikola Popović i Slobodan Bato Mirjačić.
Episkop nikšićki Boris, u svom izlaganju osvrnuo se na ulogu sveštenstva kroz crnogorsku istoriju apostofirajući periode iz crnogorske prošlosti kada su vladike osim što su obavljali duhovne obaveze, ujedno bili i vladari i ratnici.
„Ne samo vladike, već i ostalo sveštenstvo uvijek su bili na braniku otadžbine. U toku balkanskih i Prvog svjetskog rata sveštenici su se rame uz rame borili sa crnogorskom vojskom. Crnogorska crkva igrala je značajnu ulogu u crnogorskom društvu kroz vjekove. Ona je bila moralni oslonac crnogorskog naroda, čuvar tradicije i identiteta. Nažalost, splet istorijskih okolnosti je doveo da se njena autokefalnost ukine, ali ne i svijest o njenom postojanju“, kaže episkop nikšićki Boris.
Praveći paralele sa sadašnjim dešavanjima povodom crkvenog pitanja, episkop Boris, izrazio je zabrinutost nametanjem ideoloških i vjerskih uticaja sa strane.
Nikola Popović, potomak jedne od najdugovječnijih svešteničkih porodica u crnogorskoj istoriji, govorio je o svom prađedu, popu Bošku.
Potomak čuvenog sveštenika-patriote, sa žaljenjem je konstatovao da se crkva popu Bošku zahvalila zaboravom i da mu nikada nije oprostila antifašizam.
„Nažalost, slavljeni su ili čak proglašavani svecima oni koji su vršili krvave odmazde nad svojim narodom“, kaže Popović.
Naravno, iako se strašni zločini u ime vjere ne mogu zaboraviti, oni ne mogu baciti sjenku na sveštenike koji su se opredijelili za antifašizam i položili živote za slobodu svoga naroda.
Pop Boško Popović (dvadeset i treći u svojoj porodici) s ponosom je nosio epitrahij i mantiju svešteničku. Rođen je u 1900. godine u Dragovoljićima kod Nikšića, učestvovao je u julskom ustanku, kao i u drugim akcijama rušenja puteva i mostova, uhvaćen je i strijeljan od strane četnika 17. juna 1942. godine. Uoči strijeljanja ponuđeno mu je da se pričesti. S gađenjem ispljunuvši pričest-gromoglasno je viknuo: ,,Nije ovo krv Isusova! To su splačine fašističke!“
„Junački podvig popa Boška Popovića, ravan osmijehu Ljuba Čupića i bastašnoj hrabrosti sugrađanke Joke Baletić (pogubljenim na istom mjestu), svjedočanstvo je poslanstva Crnogorske crkve kroz vjekove, a njegove zadnje riječi emaniraju njezin vrhovni princip: slavi vjeru pravoslavnu i slobodu crnogorsku“, istakao je Popović.
Krvlju okrvljeni epitrahij, skinut s njegovog tijela i danas se kao svetinja čuva u njegovoj porodici.
„Pop Ćetko jedan je od mnogobrojnih sveštenika koji je imo veliku ulogu u crnogorskom društvu, prije i u toku Drugog svjetskog rata. Radni angažman počeo je kao učitelj u selu Mosori-Rsojevići. Kada su austro-ugarske vlasti izvršile okupaciju Crne Gore 1916. godine podnio je ostavku. Tada je Ćetko uhapšen. Šest mjeseci proveo je u zatvoru na Cetinju, a preostale godine rata u koncentracionom logoru Boldogason u Mađarskoj“, Slobodan Bato Mirjačić, govorio je o popu Cvjetku( Ćetku) Stanišiću.
Kada je počeo Drugi svjetski rat, pop Ćetko se sa svojim sinovima Milijom i Vladom javio kao dobrovoljac za odbranu zemlje.
„Bio je budno praćen od italijanskiih vlasti koje su otkrile da radi na prikupljanju oružja zbog čega je utamničen u italijanskom garnizonu u Nikšiću a zatim je prebačen u logor Klos u Albaniji. Iz albanskog logora, Ćetko i još niz zatvorenika prebačeni su u barski logor. Raznim kanalima, preko šifrovanih poruka uspijevao je da dolazi do vijesti o pobjedama partizana i iste prenosio zatvorenicima ne dajući im da klonu duhom. Iz njegovih bilježka koje je vodio u zatvoru saznajemo kolko je bio ogorčen saradnjom velikokog broja sveštenika sa okupatorom. Ali, najveće njegovo razočarenje bio je njegov rođak Bajo Stanišić. Kada je Bajo sa italijanskim oficirima juna 1943. došao pred barski zatvor i dobio dozvolu da puste Ćetka on je sa prezirom pljunuo prema njemu i vratio se u ćeliju“, rekao je Slobodan Bato Mirjačić.
Ostao je dostojanstven do kraja i iskazao neviđenu hrabrost pred strijeljanje. Na molbu Popa Roganovića da uzme pričest, pop Ćetko je ozlojeđeno uzvratio: ,,Prezirem to pričešće a najviše onoga koji te je poslao...“(misleći na Baja Stanišića), istakao je Mirjačić.
Osim govora o popu Bošku Popoviću i Ćetku Stanišiću, pročitanesu i biografije ostalih sedam sveštenika iz nikšićkog kraja poginulih u NOR-u ( Save Đukanovića, Mirčete Golovića Matije -Mata Antunovića, Jovana Zečevića Marinka Vojinovića, Pavla Pereunovića i Veselina-Veseljka Koprivice).
Važno je napomenuti da su i porodice svih ovih sveštenika uzela aktivno učešće u NOR. Tako su ovi sveštenici ostavili neizbrisiv traga u najsvjetlijim stranicama crnogorske istorije.
Izvor Portal Analitika
