Lični stav: kratki intervju za VOMINFO Jelena Marković
VOMINFO: Kako gledate na događaje u CPC?
Događaji u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koji su, na moju žalost aktuelni i zabrinjavaju svakog iskrenog i časnog Crnogorca i Crnogorku, bez obzira da li su upoznati sa istorijom i tradicijom naše svete crkve. Za to stanje nesumljivo je zaslužno prethodno višedecenijsko zanemarivanje i diskriminacija ove autentične crnogoske vjerske zajednice većinskog pravoslavnog stanovništva. Naravno, tome su uveliko doprinijeli uticaji koji dolaze iz Crkve Srbije, odnosno Mitropolije crnogorsko-primorske. U prilog toj tvrdnji napominjem i podśećam da su čak pokušali da izvrše uticaj na rusku crkvu, da preprave autentični crkveni diptih, da se Crnogorska pravoslavna crkva izbriše sa spiska autokefalnih crkava. Ovo ilustruje razmjere tog malignog, zlonamjernog uticaja, a sve u cilju negiranja naše istorije i njenog prisvajanja, odnosno negiranja našeg naroda, odnosno postojanja crnogorske nacije i postojanja naše nezavisne crnogorske države. Sa iste adrese u kontinuitetu čine sve kako bi urušili ovu instituciju koja je kao temelj crnogorske državnosti obnovljena u jako teškim vremenima i koja je uspjela da probudi crnogorski otpor i nasušnu potrebu crnogorskog naroda za obnovom svoje Crnogorske crkve i države.
Važno je dodati da Crnogorska pravoslavna crkva ne samo da je postojala nego je već bila i međunarodno priznata, odnosno bila autokefalna i u vremenu dok nije bilo ni pomena o Pećkoj patrijaršiji, pa nije ni mogla biti pod jurisdikcijom te patrijaršije koju je turski Sultan formirao godinama kasnije, a ne kako neki istoričari bez ikakvih dokaza tvrde. Upravo zbog toga je bilo važno da se prepravi drevni crkveni diptih i CPC izbriše sa spiska autokefalnih crkava, ali na svu sreću, ozbiljne crkvene institucije ne falsifikuju istorijske činjenice i dokumente i ta zamisao sada počivšeg Amfilohija Radovića, se nije ostvarila.
U vrijeme naše crnogorske vladarske dinastije Crnojevića, kada se i formirao Opštecrnogorski zbor, narod i glavari među sobom birali su najuglednijeg među sobom – ”prvog među prvijema”. Upravo na isti takav način, na Lučindan 31. Oktobra 1993 godine na Cetinju, ispred dvorca Kralja Nikole I Petrovića Njegoša, pod otvorenim nebom, na tradicionalan način, Crnogorci su izabrali svog crkvenog poglavara, gospodina Antonija Abramovića. Nakon smrti njegove, Crnogorci su ponovo 6. Januara 1997 godine izabrali novog poglavara Crnogorske pravoslavne crkve za mitropolita, Mihaila Dedeića.
Trenutni problemi i iznošenje iz unutrašnjih tokova djelovanja u javnost, opominju, upozoravaju na kulminaciju krize i novi način malignog djelovanja spoljnih faktora na podrivanje iznutra. Ovo poziva na što prije rješavanje duboke institucionalne krize koja je uzdrmala javnost i sve kojima je Crnogorska pravoslavna crkva svetinja. Tako da sa žaljenjem i gorkim ośećajem gledam na te događaje, jer je to trebala biti snažna istitucija koja bi svakako doprinijela jačanju naše države. Ali na žalost nije se to htjelo prepoznati od bivše vlasti, godinama je zanemarivana kao važan državotvorni faktor, što je išlo do razmjera njene diskriminacije kao vjerske zajednice, tako da vidimo rezultate takvog djelovanja. Nažalost, sve to ide samo na ruku njenim i našim negatorima.
Treba jasno reći, da je glavni uzrok svega ovoga što se dešava, loš odnos bivše vlasti prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i prije, a posebno poslije referenduma i to je ključ problema!
Na isti način vidim i odgovornost za stanje u kome se nalazi i država. Pogrešno je vođen proces još od referenduma, koji je trebao značiti preokret i jačanje institucija. Umjesto da su vodilja bili vrsni intelektualci, koji su u objavljenim knjigama i publikacijama dali veliki doprinos i snažan zamajac osvjetljavanju naše istorije i kulture, bivša vlast je sve njih marginalizovala i nije dozvolila da budu na pozicijama sa kojih su mogli jače, bolje, brže i više doprinijeti razvoju društva, a školstva prvenstveno, strateški i dugoročno, vizionarski, nego su ta mjesta povjeravana modelima sličnim uvezenoj ,,Ministarki četvororučici”, odnosno kadru vrlo sličnom njoj.
Prvo je treblo obrazovati našu đecu o stvarnoj i istinitoj istoriji svoje države, a udžbenici su do dana današnjeg puni izmišljenih i netačnih informacija. I ne samo đecu, bilo je potrebno i odraslom stanovništvu, koje je godinama obrazovano na tuđi način i u tuđem interesu, povratiti patriotski osjećaj prema svome, koje nema ništa protiv komšija i njihove istorije.
Ja sam, na primjer, profesorica crnogorskog jezika, i śeđela sam kući bez posla i šanse da doprinesem ovom društvu, i do današnjeg dana nijesam dobila priliku za radnim angažovanjem, ne samo u struci, nego niđe. Ne želim da svodim na lično, ali moj primjer, kao mnogih drugih mladih ljudi, samo govori kakav odnos je imala bivša vlast prema većini intelektualaca i iskrenih rodoljuba. Baš tako, na isti način je zanemarena naša sveta Crnogorska pravoslavna crkva. Sva moguća podrška i materijalna čak, koja nije bila ni potrebna, pružana je tuđoj crkvi, dok su dobijali poruke ”da se sami snađu”. E to je bila čista diskriminacija. Jer je definicija diskriminacije – nejednako postupanje pod istim uslovima ili jednako postupanje pod različitim uslovima. Koristeći benefite našeg cjelokupnog istorijskog i kulturnog nasljeđa crkva Srbije nesumljivo nije bila u istom materjalnom i svakom drugom položaju kao i naša Crnogorska crkva, pa nijesu imali niti iste potrebe niti iste prilike za razvoj. A opet, Crkva Srbije je dobijala neuporedivo više podrške, svake vrste, da ne pominjemo, izdvajanja iz državnog budžeta, zlatna zvona i mnoge druge stvari.
Propratimo li ko su bili ljudi na visokim funckijama tri decenije unazad, koji su ljubili skute Anfilohija Radovića i činili sve da se okupacija Crne Gore od strane Crkve Srbije nesmetano odvija. Priznali ili ne, ali iz ovih razloga je naša crkva i država u stanju u kome jeste danas. Sve je urađeno da se ovoj sadašnjoj vlasti pripremio teren, tako da je bilo lakše i brže djelovati na uništenju Crnogorske pravoslavne crkve, što se i radi, a i devastirali su već za ove tri godine sve crnogorske institucije.
Za uništenje Crnogorske crkve dovoljno je reći angažovanje premijera Dritana Abazovića koji je potpisivanjem TU predao svo naše crkveno i kulturno blago tuđoj crkvi Srbije. To sve govori o kakvoj se snazi radi da bi se potkopali temelji CPC i Crne Gore!
VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?
Sveti Sinod CPC treba da zaśeda i donese zdrave i pravične odluke i riješe ovo pitanje. Ako to izostane, onda, kako to tradicija nalaže, treba organizovati Opštecrnogorski zbor, za rješavanje problema i prevazilaženje ovako teške situacije unutar CPC, i to pod hitno, odmah početkom septembra na trgu na Cetinju.
Ne mislim da je postojanje same države Crne Gore danas ugroženo, jer su sami njeni negatori shvatili njen značaj i za njihove sopstvene interese. Međutim, kakva će to država biti śutra, zavisi i od nas suverenista i patriota. Sada je, smatram, potrebno zbiti redove i brzo reagovati da se Crnogorska crkva kao institucija od najvećeg značaja spašava i vrati na pravi put. Treba okupiti suverenističke partije kao i angažovane intelektualce patriote i brzo i organizovano djelovati za spas Crnogorske pravoslavne crkve.
Preuzeto sa: Ekskluzivno za VOMINFO: Crnogorski intelektualci o dešavanjima u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi - Voice of Montenegro