Kratki intervju: Gordana Mitrović doktor pravnih nauka

VOMINFO: Kako gledate na događaje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi?

Mitrović: Religioznost i vjera Crnogorki i Crnogoraca su po mom mišljenju veoma specifične. Mi smo narod, ili smo barem to do skoro bili, koji je vjekovima svoju vjeru dokazivao više djelima, poštujući moralne norme koje se podudaraju s Deset Božjih zapovijesti, nego što smo to činili institucionalno, posredstvom sveštenika i učešćem u vjerskim obredima. Ne mogu da tvrdim ni da je naša Crnogorska crkva generisala, niti da se jednostavno „uklopila” u taj model religioznosti koji je generisao sâm narod, ali sam sigurna da je tokom vjekova zahvaljujući upravo tome opstala. Naši su popovi na konjima bitke predvodili, u zlim vremenima bili više ratnici, a u manje zlim više duhovnici.
Svakako, i u jednim i u drugim, mudri, a uglavnom, u zavisnosti od epohe i prilika, i formalno najobrazovaniji dio stanovništva i kao takvi i učitelji i duhovno utočište narodu. Iz ove specifičnosti proistekao je i specifični oblik biranja vladika kroz Opštecrnogorski zbor. Dakle, Crnogorcima se duhovni poglavari ne postavljaju, oni se biraju. 

Upravo ovakvo poimanje i življenje vjere je našu Crkvu i učinilo neotpornom na brutalno, varvarsko i primitivno ispoljavanje vjere suptilno nametano od 1918. godine, a u posljednjih trideset godina nažalost i vrlo uspješno nametnuto, od strane nelegalne i nelegitimne, uprkos pokušaju da se neustavnim i nezakonitim tzv. temeljnim ugovorom ona legalizuje, ispostave Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Da bi se pokorila Crna Gora, potrebno je bilo iz svijesti Crnogoraca izbrisati sve crnogorsko, etničku pripadnost, jezik i, naravno crkvu. Taj „washout” je bilo najlakše izvesti oduzimanjem Crnogorcima urođenog slobodarstva, uspravljenosti i nesavijanja kičme, a potom trovanjem, praznovjerjem, sujevjericama, poniznošću duhovnom i fizičkom, klečanjem, tako nesvojstvenom i odbojnom svakoj Crnogorki i Crnogorcu. 

Zahvaljujući tome sada, u vremenu u kome nam se država, institucionalno razorena, spaljenog krova i potkopanih temelja, bori za svaki dah, ostaje još jedino da se i formalno izbriše crnogorski jezik iz Ustava, zakona i školskih programa i da se ukine Crnogorska pravoslavna crkva koja je svoju dekretom oduzetu autokefalnost obnovila na Opštecrnogorskom zboru prije 30 godina. Uticaji okupatora i njihovih domaćih saradnika su se uvukli u svaku poru i države i društva. Ponavljam: okupatora, jer tvrdim da ni „izbore” 30. avgusta 2020. godine, niti jedne poslije njih, suverenističke partije nijesu izgubile u zakonitom izbornom procesu, nego nam je država naizgled „olovkom”, a u stvari najbrutalnijim hibridnim ratom, upravo putem „meke” moći ispostave Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, osvojena bez ispaljenog metka. Osvojena, ali na sreću i još uvijek ne i sasvim razorena. Upravo je još to malo ili „malo” ostalo da se uradi i radi se u posljednje vrijeme djelovanjem ovih gorepomenutih saradnika, tzv. osvježivača, manipulisanjem i zloupotrebljavanjem starosti i godina, koje su za poštovanje, mitropolita Mihaila. Posljedično, u prethodnih godinu ili dvije dana imamo svakim danom sve više najtvrđih Crnogorki i Crnogoraca koji svoju đecu, u strahu valjda od proklinjanja od strane srpskih „duhovnika”, kod njih istih krštavaju, tražeći alibi u čuvenom „svetinje su naše, nema veze ko je administracija”. Samo neka je dijete kršteno, a nema veze što mu postupajući „duhovnik” krsteći ga zapravo kaže da ono ne postoji. Barem ako još stojimo na poziciji da je dijete Crnogorac ili Crnogorka. Ako je postalo Srbin, od oca Crnogorca i majke Crnogorke, onda je sve u redu, slaže se jednačina, moći će i u Vladu  nekad, jer kao Crnogorac ne može više ni na šalter. Zašto to rade Crnogorci? Dijelom zbog uticaja „duhovnika” SPC, ali dijelom i jer su razočarani djelovanjem Crnogorske pravoslavne crkve. Možda su mitropolitove godine dijelom uticale na nerješavanje pitanja statusa Crnogorske pravoslavne crkve i naših svetinja, ali sam sigurna da su događaji iz najskorije prošlosti, među njima i rasturanje po Cetinju ogavne publikacije koja ima za cilj diskreditaciju vladike Borisa, koji nesporno ima ugled kod većine Crnogorki i Crnogoraca, posljedica manipulacija od strane osvježivača, a nikako djelo samog mitropolita.

VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?

Mitrović: Usljed svih gore navedenih specifičnosti, smatram da je zakazivanje Opštecrnogorskog zbora pravi i jedini mogući put. Ne sa ciljem nekakvog „svrgavanja” mitropolita ili stvaranjem nekakvih paralelnih organa upravljanja Crnogorskom pravoslavnom crkvom, nego sa ciljem da se čuje glas crnogorskog naroda koji je svjestan da je na djelu ako ne posljednji, onda pretposljednji čin razbijanja naše države i zakopavanja svega crnogorskog i koji ne vidi drugi način nego da snagom riječi i razuma zamoli mitropolita da odstupi, a Sinod da radi svoj posao u procedurama utvrđenim aktima CPC i na taj način da se jednom za svagda zatvore vrata svim rušilačkim uticajima koji su se infiltrirali i u ovaj stub naše državnosti. Sigurna sam da je ovo i stav vladika Borisa i Simeona. Oni su ga i iskazali u video i pisanim obraćanjima, koja su prošla dosta nezapaženo, te smatram da je potrebno u narednih nekoliko dana pojasniti koncept zakazanog zbora, kako bi se spuštile tenzije bespotrebno nastale među Crnogorcima. Sigurna sam takođe da je i naše zajedništvo dovoljno jako da ne dođe ni do kakvih sukoba, da se odstrane svi zli uticaji sa strane i da zbor ima kapacitet da donese razumne i, u odsudnom trenutku u kakvom nam se država nalazi, prijeko potrebne odluke koje će i mitropolitu i Sinodu pomoći da povuku ispravne poteze i time, u slučaju koji svi priželjkujemo, utabaju stazu kojom će CPC hodati kao jedan od stožera okupljanja i ujedinjavanja Crnogoraca i Crnogorki na putu oslobođanja i vraćanja crnogorskih svetinja u svojinu Države Crne Gore, kao i dobijanja formalnog priznanja obnovljene autokefalnosti od strane Vaseljenske patrijaršije. Ovo bi mogao biti prvi korak u objedinjavanju svih snaga koje će, teškim ali istrajnim i napornim radom, za početak vratiti Crnu Goru makar na poziciju iz jutra 22. maja 2006. godine, jer nažalost, potpuno sam sigurna da moja tvrdnja da trenutno živimo neđe u sredini decembra 1918. nije nimalo pesimistična nego vrlo realna.
Posljednji je čas, Crnogorci, jer uvijek ima gore i ono nam se smiješi!